Autor:Miroslav Šantek

Teško je ostati mrtav hladan kad se nađete u situaciji da na metar od vas iz krletke izleti na stotine golubova. Njihova krila stvaraju vjetar koji vas udara po licu, a njihova silna energija koja im daje uzlet prema plavom nebu ostavlja bez daha. Tek poneko otpalo pero u toj gužvi dotakne blatno dno dvorišta, a njihova tijela formiraju velike grupe koje rade krugove, gore na slobodnom nebu. Ispod sebe oni mogu vidjeti kako se bljeskaju krovovi na suncu i kako vječno protiče obližnja Petrinjčica dodirujući obalu tog petrinjskog kvarta Ciganjsko selo.

Oni koji nisu visoki letači, okupiraju susjedne krovove kuća i sjede na njima glasno komunicirajući između sebe. Nakon nekog vremena, kad neki unutarnji sat koji samo oni znaju, a koji je ljudima i dalje vječna misterija se bez greške i s lakoćom vrate u svoje odaje golubarnika iz kojeg su poletjeli. Ponekad, netko od njih postane i žrtva napada jastreba, ali njihov broj se u ovom dvorištu uvijek vrte oko brojke dvjesto. Toliko kljunova već dugi niz desetljeća ovdje jede hranu i pije vodu koju im serviraju članovi obitelji Fabac.

Zoran Fabac je 35-godišnjak, nepovratno zaražen ljubavlju prema golubovima koju je kao dječak naslijedio od svog oca koji se sada penzionerski bavi pčelarstvom i noćnim igranjem šaha. Velika je to obveza. Zatekao sam ga kako čuči u golubarniku i strpljivo ga čisti. On mora biti svakodnevno na usluzi ovim pticama, donositi im žito, hranu, vodu, brinuti o njihovom zdravlju, puštati ih na letenje, a često ih vodi na takmičenja u sklopu društva u kojem djeluje – Športski klub uzgajivača golubova listonoša Letač – Sisak i u kojem je osvajao i prva mjesta.

Zoran posjeduje golubove listonoše, sisačke prevrtače i ponekog “kinga”. Osim svih obveza, pred natjecanja, a upravo se jedno veliko sprema, gdje će iz njemačkog grada Dresdena prema Sisku poletjeti golubovi listonoše, vozi svoju “ekipu” na treninge od 10, 20, ponekad i 50 kilometara. Od njega je u ovim petrinjskim krajevima mlađi samo Vlado Aleksić, a od petrinjskih golubara spominje legendu u toj branši Miru Korečića.

Što ga točno privlači i zašto daje toliku ljubav golubovima, Zoran ne može objasniti. On vjerojatno kao i te ptice koje u sebi imaju neki tajni kompas, neki GPS – koji mi ne možemo razumjeti i koje se uvijek vrate svojoj kući, ima u sebi neku snagu i volju i zadovoljstvo koje će ga držati cijeli život. Veliki trud i novac ulaže u održavanje ovih stvorenja, a ponekad nešto i zaradi. Naime, u jednoj prigodno ukrašenoj košari “iznajnljuje” bijele golubove za razne prigode, fešte, slavlja, pogotovo vjenčanja.

Pa, ako ste mladenci koji se uskoro spremate na zajednički život, pri izlasku iz crkve, dok vas zasipaju rižom i dok blješću fotoaparati i svi vam plješću, pravi je trenutak da iz svojih ruku pustite u zrak bijele golubove. Za uspomenu i sreću. A ako ste šetač na nasipu Petrinjčice i primjetite kako iznad onih zavoja ulice 6. kolovoza nebom pravi grandiozne krugove jato golubova, sad znate da su – Zoranovi.