Autor:Miroslav Šantek
Nedavni pokušaj oživljavanja društvenog života u Petrinji za mlade u organizaciji Savjeta mladih Grada Petrinje, gdje su u šatoru – privremenoj tržnici na neprepoznatljivom Trgu hrvatskih branitelja organizirali kratki tecno party, ponukao me je da potražim nekog sugovornika koji se sa sličnom problematikom susretao u njegovim danima mladosti. Damir Božićević – poznatiji Petrinjcima pod nadimkom Droga je bio jedna od idealnih osoba za tu priču.
I danas živi u Petrinji, stručnjak je za tenis i skijanje, a ruke mu se još uvijek malo tresu od traumatičnog potresa. Danas već grabi šezdesetu, ali se jako dobro sjeća vremena od prije skoro 40 godina, kad je on u Petrinji bio jedan od direktora kultnog okupljališta tog doba – omladinskog centra. Sjeli smo za stol kafića Lobby, naručili kavu i porazgovarali o tom dobu zlatnih osamdesetih.
OMLADINSKI CENTAR
Bio sam član omladinske organizacije koja je tada djelovala u gradu koji je bio potpuno drugačiji nego danas. Imao jepuno više stanovnika i puno više mladih – čak 1500 srednjoškolaca je ovdje svakog dana proazilo ulicama i mi smo primjetili da bi trebali toj mladosti ponuditi neki sadržaj i privući ih na druženje. Razmišljali smo, dogovarali se i onda smo izradili projekt omladinskog centra – mjesta gdje bi im ponudili razne sadržaje – zabavne, kulturne, sportske, a i neko mjesto dnevnog borava za mlade iz udaljenijih sela koji bi mogli ovdje provesti vrijeme do odlaska kući koji je ovisio o prijevozu.
Sve smo to dobro prostudirali, napisali i ponudili tadašnjim gradskim vlastima koje su to prihvatile, isfinancirale i Omladinski centar Sedam sekretara SKOJ-a se svečano otvorio u jesen 1984. Odmah je postao omiljeno okupljalište mladih koji se se ovdje sastajali prije izlaska u tada popularne kafiće DD, Gavrilovićev restoran, Taverna i slično. Osobno sam vršio dužnost direktora od 1985. do 1987.Prije mene je bio Smiljko Kosanović, a poslije mene Ljuban Klobučar i Mihajlo Gajić.
PONUDA
Omladinski centar u svojim prostorijama koje su se nalazile u zgradi na kojoj se do potresa nalazila pizerria Lucija ugošćavao muzičku omladinu, plesnu školu, gosti su bili i petrinjski planinari, likovna radionica, a vikendom smo organizirali disco večeri koje su bila izrazito dobro posjećene. Sadržaji su bili nevjerojatni za ono vrijeme. Mi smo nabavljali vrhunsku opremu tog doba – od pojave prvih videorekordera i televizora u boji, a imali smo i informatičku radionicu gdje su mladi mogli igrati tada popularne video igre na Comodorcima i Orlovima koji su u to doba bili vrh, a uskoro smo otvorili i videoteku.
Puno raznoraznih izložbi je bilo postavljeno, puno mladih umjetnika je dobilo šansu da pokažu javnosti svoja djela, a organizirali smo i gitarijade – davali smo prostor mladim petrinjskim bendovima da pokažu što znaju. Zapošljavali smo mlade preko omladinskog servisa, tko god je zakucao na vrata s nekom idejom dobio je bez problema prostor i uvjete za izložbu ili nastup. Organizirali smo i veće koncerte u dvorani CUO Braća Hanžek, npr. Parni valjak ili ITD bend koji je zasvirao na Trgu – sve je to išlo preko nas. Dolazio je u ovaj prostor Željko Malnar koji je pričao o svojim putovanjima, ljudi iz planinarskog društva su doveli Branka Šeparovića poznatog planinara ili o skijanju je pričao poznati Tone Vogrinec. Bilo je doista svega.
ONO ŠTO SE PAMTI
Nebrojeno događaja se ovdje dogodilo. Svi koji su ovdje radili i svi posjetitelji se sigurno sjećaju nekih zgoda iz tog doba, a ja se uvijek nekako najradije sjetim jedne zime, vani zahladilo, noć se ledena brzo spustila i kako sam krenuo zaključavati centar, ispred mene se pojaviše dvije petrinjske legende. Punker Rex i Lojza – svima poznati likovi te večeri nisu imali iz tko zna kakvog razloga gdje prenoćiti i trebalo im je toplo skrovište. Pitali su me da li mogu u centru prespavati, a ja sam im dao ključ od kancelarije i rekao da se pokupe rano ujutro prije nego što dođe čistačica, a da mi ključ ostave u poštanskom sandučiću. I tako su oni zahrkali, naravno, nisu nestali ranim jutrom, već ih je zatekla čistačica koja se preplašila i pomislila da su provalnici i odnah zvala tadašnju miiciju. Oni su već bili poznati tim organima reda, ali su tvrdili da sam im ja dao ključ. I tako se je milicijski stojadin parkirao i ispred moje kuće, a moj otac me zabrinuto pitao što sam to napravio. Na kraju smo izgladili situaciju, ali čistačica je imala još dugo traume od susreta s uspavanim Rexom i Lojzekom.
Druga zgoda je s Marinom Perazić u to doba seks simbolom bivše Jugoslavije i pjevačicom svima poznatog benda Denis & Denis . Jedne večeri je nastupala u našem klubu, a kako je bilo to doba krcato svakodnevnim nastupima,, ja sam se vraćao kasno s neke rukometne utakmice i uletio na brzaka u svoju kancelariju, kad tamo, na mom stolcu sjedi neka plava cura i dignula noge na moj stol. Ja joj ozbiljnim tonom zapitah da kakvo je to ponašanje sjediti u direktorovoj stolici s nogama na stolu i da se makne s mog mjesta. Ona se ustala, rukovali smo se, a onda sam se nasmiješio i tu “neugodnu” situaciju smo ispravili s par whiskeya prije njenog nastupa.
KAKO DANAS UNAPRIJEDITI PETRINJU
Samo ako se poslušaju iskustva starijih ljudi. Ne pametnijih, nego iskusnijih. To vrijedi i za mlade i za političare koji upravljaju gradom. Ja da sam na njihovom mjestu obratio se nekom tko je već prošao slične stvari i dobro pozna situaciju koja je manje, više uvijek slična i upitao ga za savjet. Svi se problemi mogu riješiti, samo treba biti pametan i pitati iskusne.
Prije puno godina pokušao sam u Petrinji organizirati Senior klub – nestranačku vrstu udruge u kojoj bi se našli poznati profesori, sportaši, privrednici, ugledni građani… nisam uspio. Ali ne zaboravite da je jedan Radio 101 osnovala omladinska organizacija. Znači, mladi ljudi, sve se može. Samo proučite iskustva bivših uspješnih ljudi i djelujte. Tada je sve moguće.