Autor:Miroslav Šantek
Mateja mi otvara dvorišna vrata njene kuće na samom početku petrinjske akademske četvrti Brezje. Tu, gdje ta prastara ulica počinje i gdje se naglo počne zavijati u duplom zavoju, na prozorima stare kuće ispred koje teče pločnik, svaki prolaznik može vidjeti crteže postavjene iza stakla prozora. Poveći, dobroćudni pas me onjušio i otišao svojim poslom u dubinu dvorišta, a prije samog ulaza u kuću, Mateja me je ponudila da sjednem za stol koji služi za one fine trenutke odmora i dokolice u toplije vrijeme godine, baš kao i ovog pretoplog travanjskog popodneva.
Ispred mene, na klupi sjedilo je dvoje djece. Mala djevojčica, petogodišnja Tara koja je još posjetitelj petrinjskog vrtića i njen devetogodišnji brat Tin, zbog kojeg sam i došao napisati novu priču za stranicu Evo priče. Mateja se vraća sa sokom i kolačima. Ona je osnovnoškolska učiteljica, udana za elektrotehničara Tihomira Vujića i majka ovih klinaca koji su imali tu nesreću, da baš kao i mnoga druga djeca s ovog područja osjete razornu snagu potresa. Tog kobnog dvadeset i devetog su bili u mirnoj šetnji središtem Petrinje sa Matejinim roditeljima kad su počeli padati dijelovi krovova i zidova na ulicu. Srećom, ništa im se fizički nije dogodilo, a Mateja je sa suprugom bila u kući koja se srahovito zatresla, pomalo raspukla i porazbacala sve stvari po podu. Mater kao mater. Samo joj je bilo na pameti gdje su joj djeca i panično je potrčala u grad i srećom ih sve pronašla neozlijeđene.
Danas, evo ide i šesnaesti mjesec od tog zla, a mi sjedimo na rubu ruševina. Pored nas je veliki prostor neprepoznatljivog Trga hrvatskih branitelja i potpuno uništena Turkulinova ulica. NItko ne živi u tom srušenom središtu. Ne čuju se glasovi ljudi, ne obnavljaju se oštećene zgrade, a noću samo jeza i gusta tama obavijaju taj prostor. Sve do njihove kuće. Tara i Tin i ostala djeca iz okruženja su klinci sa ruba ruševina. Nešto što se ne smije događati i nešto što treba što hitnije popraviti i vratiti u normalu.
A taj mali Tin, kažu, od malih nogu je bio zaokupljen nekakvim oblikom kreativnosti. Ruke su mu vješte, za svoju dob zna svašta s njima napraviti.Očigledno je neka umjetnička crta posijana duboko u njemu jer puno vremena svog djetinjstva provodi nad papirima koje će pretvoriti u umjetnička djela. Mateja mi pokazuje jednu sliku koju su uramili i postavili na zid, a koju je izradio kao vrlo malo dijete.Na njoj je prava rapsodija boja. I u ovom trenutku, na stolu do nas, zabavlja se izradom ukrašenih pisanica za nadolazeći Uskrs.
Mateja je učiteljica u petrinjskoj OŠ Mate Lovraka i kako godinama radi s klincima, često dolazi u dodir sa mnogim natječajima, tako je saznala za likovni natječaj Dukata koji traži deset likovnih radova koja bi krasila njihovu ambalažu mlijeka, a tema je ovog puta bila šuma. Rekla je to Tinu, a on je isti dan napravio crtež kako on zamišlja šumu na mlijeku i poslali su ga na natječaj. Nakon nekog vremena saznali su da je Tinov rad ušao u uži izbor i da dalje odlučuju glasovi publike na društvenim mrežama, a nakon desetak dana postao je pobjednikom publike.
Tin je jedino dijete iz Sisačko-moslavačke županije koje je dobilo priliku da njegov rad krasi ambalažu mlijeka. Dukat ga je nagradio. Dobio je 2000 kuna koje, kako kaže, čuva za odlazak u London kojeg želi vidjeti, a nakon nekog vremena stigli su darovi i u Hrastovicu u tamošnju područnu školu 1.OŠ Petrinja, za cijeli njegov 2a, za kojeg se brine učiteljica Sonja Rokić.
Što će donijeti godine koje dolaze teško je predvidjeti, ali sasvim sigurno, ovaj mali dječak će odrasti i postati čovjek koji bi mogao biti i budući umjetnik i svakako stanovnik ovog prastarog i danas uništenog grada, ali koji će ga uvijek čekati i voljeti. Danas je Tin dječak s ruba ruševina. Treba se nadati da će i on i njegov grad postati veliki i moćni.