Autor:Miroslav Šantek
Prije dosta godina,jednom zgodom kad sam tražio podatke za neku novinarsku temu ušao sam u petrinjsku zgradu “općine”. Popeo sam se na kat, skrenuo ulijevo u dugački hodnik i ušao u jednu kancelariju pri kraju tog dijela zgrade Gradskog poglavarstva. U tom prostoru se nalazio neki gradski pročelnik, a zid te sobe krasila je umjetnička slika koja mi je upala u oko.
Fotografirao sam ju, pohranio na računalo i dobro ju pogledao na monitoru. Pred mojim očima ukazala se Petrinja koja ne postoji. Slavko Jurinjak (1926.-1999., pokojni petrinjski slikar je bio jedan od onih koji su svojim djelima htjeli zaustaviti vrijeme i trenutak života onakav kakav jest. Kao na fotografiji. Slavko je kistom naslikao kadar dijela Nazorove i Turkulinove ulice. Naslikao je grad koji buja životom.
Mlada majka vodi svoje dijete u školu, skupina ljudi razgovara ipred ulaza u “Duhan”, pješaci prelaze preko zebre, dvoje mladih razgovara pored jednog od prepoznatljivih haustora, prolaznici zagledavaju izloge, sve zgrade su lijepo oličene, odišu svježinom i starinom, a pogavnoj ulici se vozi motociklista, vozač pony bicikla i zeleni automobil. Sve to u prvom planu promatra čovjek okrenut leđima koji je zastao na tadašnjem Trgu maršala Tita.
Slika po umjetnikovom potpisu i datumu datira iz 1978. godine. U to doba petrinjska privreda je nevjerojatno jaka. Tvornica Gavrilović zapošljava na tisuće radnika i baš svaki stanovnik od te velike cifre bivše države od preko 22 milijuna zna za nju. Upravo su izgrađene stambene zgrade na Sajmištu, sela su prepuna ljudi, životinja, polja su obrađena, poljoprivreda je moćna, a najbolje godine tek dolaze, kad je za potrebe zagrebačke Univerzijade 87, Petrinja zabistala svojim pročeljima kao nikad prije. Jednostavno je bila neodoljivo lijepa i ugodna za život.
Mnogi od nas se još uvijek sjećaju te ljepotice. Mnogi od nas neće doživjeti da se bar nešto slično ponovi. Mi bi svi, naravno, htjeli i bolje.Da buduća Petrinja bude još ljepša. Za ove klince koji dolaze iza nas.