Autor:Miroslav Šantek
Drago Franić, za prijatelje Joe, je srednjoškolski profesor. Znaju ga Petrinjci, Siščani, za njegovo znanje o uzgoju i održavanju cvijeća pročulo se i daleko od ovih krajeva.Živi s obitelji u kući skrivenoj u jednoj maloj petrinjskoj uličici. 61 godina mu je na licu, sitno broji do penzije. Čini se da su mu svi dani isti u smjenama odlaska na nastavu i vraćanja kući.
Mnoge, sada već odrasle i odavno samostalne generacije učenika ga pamte, ali malo tko zna da taj čovjek posvećen cvijeću i zelenilu ima i dosta drugačiju prošlost, koja ga na neki način prati i dan danas. I s njom će jednog dana presliti na drugi svijet. Drago je rocker, punker, mladi buntovnik, bubnjar, svjedok sisačke muzičke novovalne priče s kraja sedamdesetih na one zlatne osamdesete godine prošlog stoljeća. Kad je sve bilo moguće.
Dogovorili smo susret jednog kišom obilnog popodneva u kafiću na petrinjskom brdu. Sjeo je za stol, smotao cigaretu, zapalio, otpio gutljaj piva i počeo mi pričati priču o dobu o kojem bi, ustvari, trebalo snimiti dokumentarac.
Joe je dijete Željezare. Rođen u doba kad su radnici dobivali stanove, kad su se tvornice koje su ih hranile brinule o njihovim životima. Odrastao je u tom sklopu novosagrađenih čudesa predgrađa Siska – stambenih zgrada odvojenih livadama, šumom,urednim stazama, parkovima, sa svim popratnim sadržajima- od nogometnih i sportskih igrališta do ljetnog bazena. Miješali su se ovdje zvukovi sevdaha, narodnjaka, zabavne i pop glazbe ranog rokenrola, ali i zvuka koji je zavladao Amerikom i Engleskom – punkom, Novim valom i ska glazbom.
S druge strane Kupe, kad napustite Baniju i prijeđete Stari most, na sisačkim ulicama taj novi zvuk je već hvatao maha i ulazio u živote mnogih mladih ljudi. Slušale su se radio emisije, nabavljali rock magazini,a studentarija je često znala “zapalti” do Trsta ili Londona i vratiti se u Sisak s metrom gramofonskih ploča u rukama, a kod prijatelja Dinka Tomljanovića, Joe je danonoćno slušao glazbu.Navukao se na taj zvuk kao na tešku drogu.
Pridružio se ekipi oko legendarnog Daskališta, bio DJ, a kako su se tamo okupljali lokalni glazbenici koji su stvarali bendove i imali svoje autorske pjesme, nekako logično je bilo da i Joe uplovi u te vode. Odlučio se za bubnjeve. Nije imao pojma o tome, ali imao je volju i želju za svakodnevnim učenjem. Tajnama ritma ga je naučio Dražen Jasić.I tako su zasvirali uz njega Jasmin Novljaković na basu i Damir Borojević na gitari. Odsvirali su pjesmu Paranoid, grupe Black Sabath.Nazvali su se iz zezancije radnim imenom Daska band, a to ime su ubrzo prepustili poznatom bendu koji je snimio singlicu pod tim imenom.
Njihov projekt se brzo raspao, a Jasmin i Joe su ostali svirati i vježbati i nakon nekog vremena osnovali ekipu (Borojević vokal i na gitari Mladen Šesto), koja se nazvala Zmijski ugriz mladog lava – jedne vrlo zanimljive glazbene pojave nadaleko i održali su nekoliko koncerata i napravili četiri autorske pjesme. Bilo je to doba u kojem su se događaji brzo smjenjivali, pa je odlazak u vojsku Joea zauvijek odveo iz Zmijskog ugriza mladog lava, koji je imao nove članove.
Plastični heroji – tako se zvao bend kojima se Joe pridružio. Bio je to bend iz Željezare pod velikim utjecajem Talking Headsa. Sačinjavali su ga na basu Jadranko Banović – Banana, Dalibor Pavičić na gitari i Joe na bubnjevima. Imali su svoje autorske pjesme.Poslije će im se pridružiti Janko Boljević i Vjekoslav Đurić. Prošla je tako i 1982. Prolazio je polako i Novi val. Mladići su počeli odaziti na fakultete, nova vremena su se pojavljivala na obzoru. I Joe odlazi prema Zagrebeu. Studira, završava faks i svo vrijeme obilazi zagrebačke klubove i postaje svjedok legendarnih koncerata koji su se tih godina održavali po metropoli.
Pokušavao je i dalje biti član nekih bendova, ali to više nije bila ozbiljna priča. I u Zagrebu je surađivao s glazbenicima iz grupe Art Deco, ali nikad nisu nastupili. Totalni avioni je bio njegov zadnji pokušaj sviranja u grupi – bila je to sisačka kratkotrajna grupa koja je svirala obrade. Bilo je sve to dobro vrijeme – veli Joe na kraju.
Ljudi ulaze i izlaze iz kafića. Uz Joea vrijeme brzo prolazi. Pred rastanak mi je ispričao događaj iz njegovog vremena služenja vojnog roka. Kupio je ploču London Calling – The Clash i šest mjeseci ju pregledavao i čuvao u vojničkom ormariću. Kad se vratio kući, stavio ju je na gramofon i nepovratno se zaljubio u The Clash. Kaže, da kada bi stavljao pet postera na zid svoje sobe to bi bili Jimi Hendrix, Janis Joplin, The Doors, The Clash i lik Che Guevare.
Teška proljetna kiša pere grad. Joe sjeda u svog malog citroenčića. Okreće ključ, ubacuje u brzinu, dodaje gas. Nestaje u kapljicama kiše. Na zadnjem sjedalu sjedi Joe Strummer iz grupe The Clash. Zapalio je cigaretu, otvorio konzervu piva. I pita da li da ostane ili da ode.