Autor:Miroslav Šantek
Pavo Pavlović (66) je veteran Domovinskog rata. Jedan od onih malobrojnih koji su na samom početku sukoba krenuli u neizvjesnost opasnu po život goloruki. Znao je biti na ratnim položajima u Petrinji gdje je bilo više ljudi nego pušaka.Doživio je mnoge po život opasne stvari, postao profesionalni vojnik, gdje je s činom narednika umirovljen prije dvadesetak godina. No, s vremenom je shvatio da to baš i nije bilo društvo za koje je bio spreman poginuti. Nestajale su tvornice, radnici ostajali na cesti, sela su se praznila poljoprivreda i stočarstvo zamrlo, a mladi ljudi su počeli odlaziti u neke bolje sređene države.
Pavo je mogao ležati kod kuće i šutjeti. Penziju je zaradio, dobar dio života potrošio, djecu postavio na svoje noge. Mogao se učlaniti u neku od bezbrojnih braniteljskih udruga, paliti svijeće, polagati vijence i nikada ne dignuti glas protiv nepravde. Od toliko bivših branitelja nitko ne diže glas protiv problema koji su se nanizali u nepregledni niz. Pavo nikad nije doživio da stotine ili tisuće njegovih suboraca izađu na ulice Petrinje i Siska i zahtijevaju bržu obnovu poslije potresa ili ulaganje novaca u ove siromašne krajeve. Odlučio je djelovati sam.
Na godišnjicu potresa, na za njega svetom Trgu hrvatskih branitelja, postavio je bor s isprintanim fotografijama srušenih kuća u potresu. Bio je to njegov performans, kojeg tada mediji nisu ni registrirali. No, dosta ljudi je privučeno znatiželjom prišlo vidjeti što taj čovjek radi. Jedino je stranica Evo priče registrirala ovaj, nikad viđen čin u Petrinji. Naravno, da je ovo vrijedilo puno više od zviždanja Premijeru RH i njegovoj sviti tog dana par stotina metara dalje, jer Premijer je samo političar koji će prirodom stvari jednom s izborima nestati s tog položaja, a Pavo je tu. Njegov stroj se tek bio upalio.
Prije nekoliko mjeseci organizirao je drugi performans gdje je htio ukazati kako je bilo dosta ishitreno i pogrešno ukloniti nekadašnju Robnu kuću Petrinjka, a sve uz tadašnju medijsku priču mogućnosti nuklearnog rata zbog sukoba u Ukrajini i stanja nekadašnjih lokalnih atomskih skloništa. Tog puta već se više medija zainteresiralo za njegov performans gdje je simbolično s gas maskom na licu i svrdlom u rukama “probušio” rupu do zatrpanih ostataka nekad, doista funkcionalnog atomskog skloništa. Tom prilikom, pridružio mu se i Davor Salopek, poznati arhitekt koji je projektirao to sklonište i cijeli nekad velebni objekt.
Pavo je sam protiv svih. Nema pomagača. Nema financijera. Ali ne misli stati. Shvatio je da se život ljudi pogođenih potresom odvija pretežno na internetu gdje su mnogi prilično hrabri i sa divnim idejama, ali na njegov poziv da ih se sutra skupi tisuću i da krenu na prosvjed u središte metropole ne bi se odazvali. Lako je biti fejsbuk ratnik i sprdati se i ismijavati nečije pokušaje uživo.
No, Pavo se namjerava malo više informatički opismeniti, otvoriti na facebooku neku stranicu ili grupu gdje bi mogao iznositi svoje ideje i vjerojatno privući neke istomišljenike za neke buduće akcije i performanse. Razmišlja i o osnivanju udruge i kontakta sa sličnim alternativnim, umjetničkim ili anarhističkim udrugama iz cijele RH, pa da probaju zajednički ukazati na probleme koji tište mnoge građane.
Pavo mi danas na kavi priča o novim idejama. Njegov mozak smišlja zanimljive prizore. Gledam ga kako sjedi uz cigaretni dim i izgeda kao pravi buntovnik. Punker u malo zrelijim godinama. Potpuni alternativac. Natuknuo mi je da uskoro sprema sljedeći performans i da će tu u središtu grada zablejati prave ovce. Pade mi na pamet rečenica iz jednog Štulićevog intervjua iz 1990. gdje kaže da ćemo sada 40 godina slušati blejanje ovaca.