Autor:Miroslav Šantek
Poveća je to zgrada u sisačkom kvartu Podjarak. Ako putujete vlakom iz Capraga prema metropoli, kroz prozor će te savim sigurno ugledati to dugačko zdanje bijele fasade s bezbroj prozora. Možete zamisliti kako u njoj živi puno ljudi koji u svakom trenutku, kad god požele, mogu izaći iz nje na svjež zrak. Ali, nažalost, na njenom vrhu, u samom potkrovlju živi jedna žena koja ne može napustiti stan bez pomoći jakih ruku i šake znoja.
Zgrada je smještena u ulici pjesnika Tina Ujevića. Ulazim na kućni broj 24. Zgrada nema dizala, a čak 99 stepenica me čeka na usponu do petog kata. Poslije trećeg kata ovog dugog niza, moram na trenutak zastati, uzeti zraka i krenuti dalje.Odjednom osjećam veliku toplinu i vidim svjetlost koja dolazi kroz stakleni krov zgrade. Kucam na vrata, Stjepan mi otvara, pozdravljamo se, a u velikoj sobi, sva uzbuđena zbog mog dolaska u invalidskim kolicima ispred monitora upaljenog računala, sva obučena u Barbie odjeću sjedi Ana.
Životna priča Ane Horvat je tužna. Kad je imala samo 9 godina, na pješačkom prijelazu ju je udario automobil. U teškom stanju je završila u bolnici i liječnici joj nisu davali puno šanse za preživljenje, izvršeno je puno operacija na njoj, ali Ana je preživjela.I od tada, već punih 30 godina je invalidna osoba vezana za invalidska kolica i uz jako teško kretanje. Već neko vrijeme živi s dečkom u ovoj zgradi iz koje ne može dodirnuti zemlju.
Može proći puno mjeseci prije nego se skupi neka ekipa koja ju spusti na svježi zrak. I corona i potres su je, kao i mnoge ljude dodatno deprimirali. Ana sluša vlakove kako prolaze i sirenom ju pozdravljaju, gleda kroz ptice kako slobodno lete nebom. Sa svijetom je povezana digitalno. Internet je njen pogled u svijet. I lutke.
Ana ne može glasno govoriti. Govori toliko tiho da ju je teško čuti. Ali se smije. U njoj još uvijek ima puno žara i života, a iz samo njoj znanih razloga, Barbie lutke – mi u sjevernoj Hrvatskoj bi rekli Barbike, joj daju snagu za život. Postala je kolekcionar tih lutaka. Nevjerojatna sreća ju obuzme kad nešto čuje ili pročita o barbikama, a najbolji dio joj je kad se poštar sav uspuhan popne do njenih vrata i donese joj veliku kutiju iz Amerike u kojoj je barbika. Ana ne otvara kutije, ona ih skuplja i stavlja u razne dijelove stana. Sada ih ima već pedesetak i njena kolekcija je sasvim sigurno najveća u Sisku i okolici,a vjerojatno i u Hrvatskoj.
Otvorila je na facebooku i grupu koja se bavi sa svim stvarima oko ovih popularnih lutaka i čak dvjestotinjak ljudi komuniciraju o njima. Tako je i stigao poziv koji je jako razveselio Anu. U Ivanić Gradu će se uskoro održati izložba raznih kolecionara, a između ostalog i Barbie lutaka. Ona jedva čeka taj dan. Sanja taj trenutak da njene barbike vide i drugi ljudi. Barbie je moja ljubav. Nešto posebno.Barbie me usrećuje i liječi – kaže Ana.
Njen dečko Stjepan je pažljivo pokupio sve lutke iz stana i oko Ane počeo graditi zid pun Barbika za potrebe fotografije ove priče. A Ana je sva blistala među njima. Ova mala stvar, ovu scenu,ona će pamtiti cijeli život. Na kraju je izgledala kao princeza. S osmijehom od uha do uha. Napustio sam taj stan s mišlju kako bi netko zbilja trebao reagirati i kupiti pomagalo koje bi ovakvim invalidnim osobama pomoglo u životu. Postoje gusjeničari za invalidska kolica koja bi pomogla da se Ana kad god poželi spusti i popne na peti kat.