Da, bio je petak 27. svibnja 2016. kad je umro Miroslav Kiš Mimi. I danas, 6 godina poslije, proljeće je ponovo petkom zatvorilo krug i prisjetilo se ovog vrsnog sisačkog fotografa.
Upoznao sam ga davno. Prije 20 godina na jednom novinarskom zadatku.U to doba ja sam bio fotoreporter Večernjeg lista, a on Jutarnjeg lista. Kao braća po oružju, bili smo svjedoci i dokumentaristi života koji je prolazio ispred naših očiju i koj je bio zaustavljen na senzorima naših fotoaparata. Nije bilo teško sprijateljiti se s njim, piti kave i razgovarati o fotografijama, o cijelom tom zagonetnom svijetu o kojem učenje nikad ne prestaje, o umjetnosti koja je njega potpuno preuzela. S potpunom odgovrnošću, mogu potvrditi da je Kiš bio jedan od rijetkih ljudi potpuno posvećenih tom poslu. Kad bi se ujutro probudio, smišljao je kako i na koji najbolji mogući način ostvariti svoj foto zadatak. A dani i godine su prolazili. Događaji su prolazili kao na traci.

Desetak godina poslije, bolest ga je zaustavila. Oduzela mu moć nesmetane kretnje, oduzela mu način života na koji je navikao. Nije više mogao profesionalno obavljati svakodnevne zadatke, nije više mogao biti dio njegove životne, postojane foto igre. No, on se borio koliko je mogao, a ja sam ponekad, kad bi išao prema Sisku, prešao njegov odranski most, zastao kod njegove kuće, pokupio ga u automobil i odvezao u središte grada na kavu. I poslije ga vratio. Nekako sam, vjerovao da će se oporaviti, da će skinuti povez s oka. Da će mu se vid vratiti. Da će snaga ući ponovo u njegovo tijelo. Da će prohodati kao nekad i krenuti s fotoaparatom u nesnimljene krajeve. Nažalost, nije.
Kiš zauvijek spava, tamo na Viktorovcu. Odmah pored ograde, pored koje danonoćno teče rijeka automobila. Ponekad zapalim lampion na njegovom grobu. Ostavim mu par cigareta. Ne zadržavam se dugo. Ne mogu. Sisak je izgubio sjajnog fotografa, a ja prijatelja.
Autor:Miroslav Šantek