Teške, obilne proljetne kiše već danima natapaju Petrinju. Državni je praznik, za mnoge građane ove zemlje neradni dan, mnogi ga provode unutar svojih kuća i stanova. Naravno, samo u slučaju ako im te nekretnine krasi zelena “sigurna” naljepnica statičara koji su je pregledali nakon potresa. Ionako, kao već uobičajeno nedjeljom, učmalo petrinjsko blagdansko zatišje kao ovog ponedeljka i mir među ruševinama, gdje se ništa ne događa osim truljenja uzrokovanih prolaskom vremena, razbudio je zvuk traktora koji u prikolici vozi ovce. A one bleje iz sve snage.
Pavo Pavlović (66), ratni veteran, umirovljeni narednik profesionalne brigade Hrvatske vojske, čovjek koji je direktno prošao mnoga ratišta na prvoj liniji, ovog kišnog podneva obučen je u svoju maskirnu, ratnu jaknu, koja je na prsima ukrašena ratnim medaljama koje je boreći se za samostalnu Hrvatsku zaslužio. Pored spomenika sastavljenog od velikih slova, na Trgu narodnih učitelja, postavio je mali, improvizirani šator sklopljen od maskirnog šatorskog krila na kojeg je postavio hrvatsku zastavu i naljepio četiri poruke pisane rukom: Život na “ne”određeno s natpisom Petrinja u velikom nacrtanom srcu, Masovne grobnice:43, Poginuli branitelji:560, Poginuli civili:1600 – Sisačko-moslavačka županija, Kad laži pletu mrežu i Sretan ti Dan državnosti moj ranjeni grade Petrinja. Ispred šatora su dvije, simbolične, male, prazne plinske boce.
Pavo iz prikolice pune ovaca izvlači jednog ovna. Veže ga na uzicu i sa svojih prsa skida ratne medalje koje stavlja toj domaćoj životinji oko vrata. Dovlači ju do šatora i gleda u televizijsku kameru i objektive foto aparata. Ne govori ništa. Ne uzvikuje parole. Ne radi buku. Ne progovara niti riječ. Samo stoji u tišini uz zvuk ovaca koje u pozadini bleje. Tek poneka znatiželjna glava se ukaže na prozorima obližnjih stambenih zgrada. A onda sve to prekida. Razmontirava šator, medalje skida s ovnovog vrata i stavlja ih ponovo na svoja prsa. Traktor odvozi ovce.Za desetak minuta sve je izgledao kao da se ništa nije ni dogodilo.
Ovo je još jedan u nizu njegovih performansa. A svi dosadašnji, a tako i budući imaju istu poruku koja se može granati na tisuće problema koji muče i pritišću ljude iz ovih krajeva. Pavo kaže da ovo nije država za koju je bio i opet bi bio spreman dati svoj život. Da ju nije zamišljao na ovaj način, gdje je uništena prijeratna privreda i poljoprivreda. Da ne može na ovaj veliki dan kojeg je i sam stvarao na ratnim bojištima mirno šutjeti i ne podići glas protiv nepravde, sve većeg siromaštva i odlaska ljudi iz Petrinje. O tome kako se ne vidi nikakva veća obnova u samom središtu grada osim sporog uklanjanja i postavljanja skupo plaćenih limenih krovova na ruševine koje su već trebale biti u obnovi. Posebno ga boli izgled za njega, kako kaže, svetog Trga hrvatskih branitelja na koje je postavljen plac što samo po sebi znači da se taj trg dugo vremena neće obnavljati. Ukratko, kaže da se osjeća kao ovca.
Nitko od građana nije došao podržati njegov performans. To je začudilo i same snimatelje jedne TV kuće. Došli su iz Zagreba misleći da će se okupiti neki građani i izraziti nezadovoljstvo sporošću obnove i da će dati Pavi podršku. Nakon njegovog izlaganja oko ovog performansa, teško je napraviti mali prilog za TV dnevnik. Pavo i nije za dnevnik. To je čovjek o kom se može snimiti dobar dokumentarac.
Tekst i fotografije: Miroslav Šantek