Mali Poloj je dio zemlje s lijeve strane obale Petrinjčice u blizini današnjeg Natura centra SMŽ i gradilišta Nove bolnice. Na jednom povećem polju, već desetljećima obitelj Klobučar ovdje održava urednim i pokošenim ovaj dio zemlje, a vremenom su ga pretvorili u pravi povrtni raj i na pet tisuća kvadrata uzgajaju u plastenicima paradajze, paprike, tikvice…. Sve to prodaju na kućnom pragu. Vele i da su kupci zadovoljni, a taj komad zemlje je, ustvari, odmor za dušu i tijelo umirovljenog časnika Hrvatske vojske Mihajla Klobučara (66). Petrinjci ga zovu Mišo.

Mišo ovdje provodi puno vremena uz biljke, šum Petrinjčice i njegovu veliku ljubav – golubove. Ali, kao i svi ljudi s potresnog područja i on ima problema. Poveći gospodarski objektu  kojem skladišti alat i potrebne stvari za posao se srušio i trebalo ga je obnoviti. Treba puno jakih ruku koje bi ga popravile, a Mišo jednostavno nema koga pozvati u pomoć. A onda je pomoć stigla na čudan način i to sa druge strane svijeta.

Potres je u Petrinju doveo i mnoge građevinske tvrtke koje su zaposlile i ljude iz dalekih krajeva svijeta. Jedn od njih je na gradilištu u blizini Mišinog ranča  krenula s poslom, a njihove radnike iz Indije su smjestilina stanovanje u jednu kuću u blizini. Svakog dana su ti ljudi nakon posla pješke prolazili pored Mišinog povrtnog carstva, vremenom su počeli mahati na pozdrav, a onda ih je Mišo pozvao da im da povrća.

Sporazumjevali su se preko mobitelskog dgitalnog prevoditelja i tako se rodilo malo povremeno njihovo druženje, a Mišo je saznao puno o njima. Većina ih je iz Indije. Iz područja Punjab gdje živi 20 milijuna stanovnika. Vrlo su skromni. Malo jedu i to samo povrće.Ne puše niti piju alkohol.  Obični su to, “mali” ljudi, većinom oženjeni i imaju mnoga usta koje treba nahraniti. U njihovoj zemlji 300 eura je velika plaća, a ovdje zarade oko 800 eura i plaćen im je smještaj. Novac šalju svojima i kao i svi ljudi imaju svoje snove i želje. Jedan od njih je fotograf. Želi zaraditi novac da proširi svoj poslovni prostor. Da u budućnosti bolje živi. Zato su ovdje na drugom kraju svijeta. Daleko od kuće.

Kad su se bolje upoznali iznenadili su Mišu jednim prijedlogom. Oni su sa sobom iz Indije donijeli sjeme tikvica i gorke dinje. Da im se nađe i da ga zasade negdje da imaju zalihe hraneza svaki slučaj jer su naviknuli da se sami snađu. I Mišo je zasadio sjeme, tikvice i dinje su izrasle. Osmijeh im se raširio preko lica.

A kada je došlo vrijeme teških radova na objektu, Mišo je potražio pomoć svojih prijatelja no nije uspio naći ljude za radnu akciju.Kaže da su se vremena promijenila. Neka se znao nepisani red da kad te neko pozoe, uzmeš lopatu i dođeš. Kad se posao završi, ispeče se odojak i profešta. Ali ta priča je prošlost. Pokušao je zatim naći ljude kojima bi platio rad, ni to mu nije uspjelo. Postao je već zabrinut, a onda je nenadano došla indijska delegacija k njemu. Rekli su mu da će mu oni pomoći. Kad im završi radno vrijemekasno popodne ili nedjeljom kadd su slobodni. Pitao ih je koliko traže novca za taj posao, no oni nisu htjeli ni čuti o tom prijedlogu. Rekli su da će mu oni pomoći. I to je sve.

I doista, došlo je njih 6, doveli su u pomoć i jednog Nepalca, zasukali rukave i krenuli na posao. Trebalo je šalovati, a poslije i betonirati poveći objekt. Uhvatili su se vreća betona, miješalice, prepunih tački, a rukama su dizali kante prepune betona u zrak i tone materijala prebacili .Na jkraju, posao je odrađen. Mišo je ostao zadovoljan i zahvalan. Pamtit će ove ljude koji za težak fizički rad nisu htjeli uzeti ni centa. Pamtit će i njihova teško izgovorljiva imena i kako kaže, njihove nevjerojatno blistave bijele zube u vječnom osmijehu.

Ova radnička ekipa će u siječnju napustiti Petrinju i Hrvatsku i više se neće vraćati. Na njih će vječno podsjećati betonirani objekt na polju i tikvice i gorke dinje kakvih nitko nema.
Miroslav Šantek Cobra