Ivan Anušić je mlad čovjek. Trideset i pet mu je ljeta, a već preko dvadeset godina je sa svojom obitelji Petrinjac. Zla sudba devedesetih ga je kao dijete dovela iz Kotor Varoši prvo u Novo selo pored Komareva, a onda u Petrinju. Ovdje se skrasio, oženio, postao otac dvije djevojčice. Po zanimanju je dizaličar. Nema nikakvog straha uhvatiti se za metalne pragove ljestvi i popeti se visoko iznad gradskih krovova i iz ptičje perspektive promatrati svijet ispod sebe. Supruga mu radi za šivaćim strojem u Sisku. Radnička su obitelj. Pazi se na svaku teško zarađenu kunu ili današnji euro.
Od malena ima jednu veliku ljubav i želju. Voziti motor. I to onaj pravi. Veliki. Kao i mnogi dječaci vozikao je legendarne Tomose, a kad je skupio nešto novca kupio je skuter. No i to je ništa i daleko naspram njegove želje. A za taj pravi motor nema se novaca. Treba puno raditi i uštedjeti novca da bi se nabavio. Godinama je gledao lokalne bikere, one frajere u kožnim odijelima koji na moćnim mašinama klize gradskim ulicama. Gledao ih je kako se udružuju i u Petrinju donose nešto nikad viđeno. Prave moto susrete. Tamo gdje hladno pivo, rock glazba i teško opisiva pozitivna energija leti zrakom. Gledao je kako ti momci iz Moto kluba Big Chief svakog ljeta Petrinju uzdižu visoko i gdje na njihova vikend druženja dolaze na tisuće građana u potrazi za dobrom zabavom.

Yamaha XT 660. Taj model motora je nakon puno odricanja uspio kupiti i njegovoj sreći nije bilo kraja. Pridružio se tim ljudima u klubu Velikog poglavice. Postao je dio njihovog plemena. Obukao je njihove prepoznatljive boje i počeo se s njima voziti sivim cestama na sve četiri strane. Osjetio je da vožnja motora, makar ona kratka, na njega ima jako meditativno zračenje. Kad bi se privatni životni problemi nagomilali i pritisnuli ga uz zid, sjeo bi na motor i našao utjehu u vjetru.
Ali naišao je problem koji će promijeniti i život njegove obitelji i tisuća drugih ljudi. Prednovogodišnji potres teško je oštetio kuću i učinio je neupotrebljivom za život. Raspucali se zidovi, popucale instalacije, užas koji su mnogi naalost, uživo doživjeli. Život u u kontejneru s dvoje male djece nije bio održiva dugotrajna opcija. Sav novac je uložio u popravak kuće, ali uvijek ga nedostaje. Na kraju je teška srca morao prodati motor, a s tim novcem je statički požutjela kuća postala zelena. Krov na glavom je ponovo postao siguran, ali motora više nije bilo. Ponovo je bio na početku. Bio je biker bez motora. A to je zasigurno bolna situacija.
No i dalje je bio član kluba. Prijateljstva koja se steknu u njemu su čini se svetinja i nemaju rok trajanja. Ni drugi bikeri nisu više se pojavljivali u javnosti, nisu organizirali moto susrete u Petrinji, ali su odazili na druženja s njihovom moto braćom u druge gradove. Kao zahvalnost bi organizirali povremene moto partye u Petrinji. Ništa javno. Ništa veliko i grandiozno. Tek da se moto nit ne prekine.

Prošlog vikenda, ovog vrućeg početka rujna, Big Chiefovci su napravili malu moto feštu u selu Križ Hrastovački. Došlo je sedamdesetak bikera iz 12 klubova iz mnogih gradova. I Ivan je bio među njima. Domaćinski se trudio da im boravak bude ugodan, ali je sa sjetom i tugom gledao sve te parkirane moćne mašine na jednom mjestu kako se odmaraju prije ponovnog paljenja i vožnje, a njegoog nema među njima. Tko zna kada će ga i hoće li ga ikada više biti.

Zabava je trajala sve onako kako doliči jednom moto partyu. Uz glasne gitarske rifove sa zvučnika i žamor gostiju. I janjci su se ispekli. I noć je počela padati, a kad se potpuno zamračilo i kad je atmosfera dostignula vrhunac, upalile su se navijačke baklje u rukama bikera i osvijetlile noć. Neko je preko razglasa izgovorio njegovo ime i pozvao ga da priđe. Ivan nije znao što se događa, a onda je iz jednog kombija, predsjednik kluba Srećo Miočinović, između špalira nasmiešenih bikera dovezo motor s velikom mašnom. Suzuki GSR 600. Srećko ga je pred svima poklonio Ivanu. Znao je da je taj model ivanova životna želja. Dogovorio se s ostatkom ekipe da će svi potajno kupiti taj motor i kao poklon iznenađenje mu ga darovati.

Ivana su obuzele emocije. Suze u očima. Nije mogao vjerovati što su to upravo učinili njegovi prijatelji.Nije mogao doći do riječi. Nije mogao ni pronaći i izreći bilo kakvu riječ tada. Samo je znao da se te večeri dogodila čarolija. I to ona kakva današnjem svijetu uvijek nedostaje u većim količinama. Kad čovjek pomogne čovjeku u nevolji, razbije njegovu tugu i postavi mu osmijeh na lice.
Miroslav Šantek Cobra