Opasno je vruće. Kišno i varljivo ljeto se odlučilo vratiti usred rujna. Sunce nemilosrdno prži, a ona potpuno mirno stoji na njegovoj žarini okružena ljudima u prvom redu koji su baš svi odreda puno laganije obučeni od nje. Na njoj je odjeća primjerena kraju mjeseca studenog, a glava joj je omotana rubcem kakvog oduvijek u ovom petrinjskom selu Gora starije žene nose. Par metara nedaleko od nje, jedan čovjek pada u nesvijest od vrućine. Odvlače ga u hlad i zovu Hitnu pomoć. Ona je sve to izdržala i odslušala prigodne govore,pjesmu i ples i na kraju zapljeskala od sreće kad je službeno presječena svečana vrpca i tim činom službeno otvorena novoobnovljena OŠ Ivan Goran Kovačić u Gori. Odmah je ušla u hlad poveće zgrade i krenula u njeno razgledavanje.
Baka Marica Lončarević sjedi u prvoj klupi praznog razreda, nakon potresa potpuno novoobnovljene škole u njenom rodnom selu. 85 godina joj je na leđima, a i dalje je vrlo živahna, vesela i pokretna.Bez problema se penjala stepnicama na kat zgrade, obišla sve i jednu učionicu i prostoriju, tiskala se s gomilom njenih sumještana koji su također nahrupili u razgledavanje ove novotarije i na kraju jako sretna i zadovoljna viđenim, sjela u đačku klupu i odlučila za Evo priče ispričati dio svoje životne priče.
A ta priča ima tragične dijelove. Rođena je davno. Još prije onog strašnog rata njenog djetinjstva u ovom selu u obitelji Radušević. Život na selu nije bio lagan. Radilo se na zemlji i brinulo oko domaćeg blaga po cijele dane. Od jutra do mraka. Trebalo je preživjeti, a to si mogao samo uz težak fizički posao. Ovdje je bila i stara škola. Srušili je u tom ratu,a Marica je u njoj završila četiri razreda. Sjeća se i učitelja. Kaže, zvao se je Drago Bakale.On ju je naučio čitati i pisati.
Zatim se zaljubila i udala za Josipa Lončarevića. Njihova ljubav je donijela na svijet Stjepana i Šteficu, a ima i unuka MIhaela. Mijenjale su se države pred njenim očima, a u osvit Hrvatske dogodila joj se najveća tragedija u životu od koje se nikad neće oporaviti. Te ratne 1991.njen suprug je sa svojim ocem ostao u obiteljskoj ući u Gorama i brinuo se o blagu. Nisu mogli sve to samo tako ostaviti i otići.Mislili su da njima civilima srpski okupatori neće ništa učiniti. Da će ih ostaviti na miru. No, nije bilo tako.Sve je krenulo po zlu.
Njenog svekra su zarobili i odveli u zatvor u Glinu.Poslije je razmijenjen i umro je prirodnom smrću. Ali za Josipa više nikada nije čula.Niko ne zna, niko ne želi reći što su s njim učinili. Niko ne zna gdje je. Ni Marica niti Država.On se službeno vodi kao nesatala osoba.A prođe evo, već preko trideset godina kako ga nema. Prođe i cijeli život.
A Marica živi i dalje sama u svom selu. Ponekad joj dođu djeca u posjet. Nije joj dosadno. Ima i prijatelja. Na otvorenje škole ju je dovela susjeda Verica Pentek. Ima bašču, ima televizor, obavi kućanske poslove.Zahvaljuje Bogu što je još uvijek zdrava i pokretna. Ali često pogleda kroz prozor prema dugoj cesti kojom teče promet kroz selo. Sve se nada da će jednom njen Josip zakucati na vrata. A njega nema i nema.
Miroslav Šantek Cobra