Treći je vikend u rujnu. Po petrinjskim poljima i brdima već se počinju polako ranim jutrom pojavljivati magle koje zrake sunca brzo rasplinu. I jutros je magla prekrila grad, a skupina ljudi se okupila u kući obitelji Bukal u “toparskom” dijelu grada, tamo gdje poduža Gajeva ulica počinje dodirivati tvornicu Gavrilović, a lijevo od nje se nanizao red kuća u ulicama koje zaršavaju u poljima u blizini kupskog nasipa.
Tu, na adresi Marina Držića br. 12 u kvartu kojeg ovdašnji stanovnici nazivaju Čret za stol su zasjeli dugogodišnji prijatelji. Nogići, Jagići, Orlovci, Ružići i Lončarevići. Obilan doručak je neizostavan i tradicionalan običaj. Šunka stara tri godine se narezala, častilo se sirom, vrhnjem, domaćim kobasicama i špekom, a popila se kava i rakijica. A onda je domaćin Siniša Bukal svoje pomagače poveo na sasvim drugi kraj grada. Tamo na zapadnim brdima iznad izletišta Pigik u predjelu Pejine bukve, nalazi se njegov vinograd. Čekalo ih je 450 panjeva grozdova, a ova vesela i radišna ekipa je taj posao odradila za oko dva sata i sa ubranim grožđem se vratila na početni položaj i preradu tog voćnog blaga.
Zanimljiva je životna priča Siniše Bukala. Po struci je agronom, danas mu je pedeset godina, a prije dvadeset i tri ljeta, točno one nulte godine novog tisućljeća u njemu se rodila ideja da kupi vinograd i nastavi nekadašnju petrinjsku vinogradarsku tradiciju. On sam i nije neki vinopija, popije pomalo, ali više voli pivo. No neki vrag u njemu mu ne da mira već punih 23 godine i on se svim silama bori da održi tu vinogradarsku petrinjsku tradiciju koja je danas dodirnula najniže grane u svojoj povijesti. Malo je ostalo vinogradara, mnogi vinogradi su zarasli i umrli.
I tako svaki treći vikend u rujnu je kod Bukala obavezna berba. Ne odstupa od tog datuma i te tradicije jer kaže da je ocijenio da je tada najbolji omjer šećera, kiselina i svega ostalog potrebnog za dobro vino. Obično u dobrim godinama dobije oko 700 litara vina,a ove godine vjeruje da će biti oko 250 litara. Razlog je loše vrijeme. Kišno ljeto i vlaga ne pašu vinogradu. Razboli se i propadne dosta grožđa. Perenospora je uzela svoj danak.
Žao mu je što ta sorta žuti ovnek nije registrirana kao petrinjski brend jer smatra da je to autohtona petrinjska sorta koju su, po njemu, “maznuli” Moslavci i napravili škrlet. Kaže da su za to krivi domaći Petrinjci koji se nisu dovoljno izborili za to, a vremenom su ovi krajevi “prešli” na rakiju, a Moslavci su ostali vinari. Rezultat je vidljiv. Nekad plodno i moćno petrinjsko vinogorje nije ni sjena onog što je nekad bilo.
“Najviše me raduje što se skupi ekipa mojih prijatelja i onda se u berbi,a i poslije nje družimo. Svima njima za Božić i Uskrs podijelim po pet litara vina.” Siniša živi sa svojom majkom Blaženkom koja također ne pije vino, ali čvrsto potpomaže ovu pomalo nemoguću misiju njenog sina u očuvanju tradicije. Oni vino ne prodaju. Više potroše za same potrebe berbe novca – za ručak su,kako stari dobri običaji nalažu, ispekli prase. Bitno je veselje, druženje, prijateljstvo. I ta tradicija koja u Petrinji neće izumrijeti dok postoje ovakvi ljudi.
Miroslav Šantek Cobra