Ušao sam u tu staru kuću s ekipom novinara. Bili smo naoružani fotoaparatima i kamerama i s nekim do tada rijetko viđenim oprezom. Šuta od raspucalih zidova je formirala neravne hrpe na podu, a mi smo ih preskakali. Debele prijeteće crte na zidovima nisu slutile na dobro. Ulazili smo u oštećene sobe tog starog austrougarskog zdanja u središtu Petrinje i snimali. Pratili smo tadašnjeg gradonačelnika Darinka Dumbovića koji je sa svojim suradnicima obilazio dan prije od jakog potresa oštećene zgrade.
Spasila nas je poveća lokva vode ispred ulaza u tu, kao Petrinjci kažu, zgradu Suda. Namjeravali smo ispred vrata snimiti izjave gradonačelnika i ekipe, a onda smo se odlučili prebaciti na ugao gradskog parka odakle se pruža čist pogled na tu zgradu. Bilo je oko 12:15. I taman, dok su se pripremale kamere za snimanje i kad je presica počela, u tih nezaboravnih 12:19, zatresla se zemlja i jednostavno nas razbacala. Izgubili smo tlo pod nogama, a taj snimak te nesretne presice je poslije obišao cijeli svijet i vjerojatno je najgledaniji snimak Petrinje ikada.
A onda je nastalo zlo. Kaos u svakom pogledu riječi.No, mi smo bili profesionalci i odmah smo djelovali i počeli snimati ne mareći za sigurnost. Vidjeh kako se s krova Suda odlomio poveći komad koji je pao na krov prolazećeg automobila, a nikad neću zaboraviti lica i vapaje dvoje starijih ljudi koja su se iz te zavjese prašine ukazala. Svi smo bili potpuno bespomoćni i izgubljeni. Danas, puno vremena nakon tog trenutka shvaćam da smo mogli da nije bilo te lokve vode teško nastradati ispred vrata te zgrade koja je poslije označena neupotrebljivom i koja se mora popraviti.
Neki dan, onako uz kavu u ove produžene ljetne vrućine u rujnu, jedna žena je uz razgovor kakvog sličnog vode svakodnevno na tisuće Petrinjaca, rekla upečatljivu rečenicu. “Jako sam ponosna na našu Petrinju.” Rekla je da počinje shvaćati da kad se obnova završi ukazat će se potpuno novi grad, potpuno drugačiji od one tuge, jada i čemera i prvenstveno zaborava koje se moglo iščitati na oronulim fasadama s vidljivim ostacima davno završenog rata.A ustvari,okidač svega je bila ta zgradu Suda koja je prije nekoliko dana zabljesnula svojim novim oker pročeljem i koja jednostavno “bode u oči” svojom ljepotom. Pogotovo među ruševinama koje se obnavljaju i koje će kad tad zablistati punim sjajem, baš kao i ona.
Bez sumnje, pred našim očima rađa se novi grad. Nova Petrinja. Ona ima puno porođajnih muka. Puno problema koji se trebaju riješiti. Puno ljudskih sudbina koje još uvijek čekaju da im se obiteljske kuće poprave i da ponovo žive normalno. Nabrajati bi se moglo. Ali je činjenica da se Petrinja gradi i da će ponovo oživjeti. I da će to biti grad za neke nove klince. A ona i ja imamo neraskidive veze. Na mojoj osobnoj iskaznici je njeno ime mog rođenja. Znam ju i ona zna mene. Pa ma kako bila neprepoznatljiva i uništena – moja je. Naša.
Miroslav Šantek Cobra