Autor:Miroslav Šantek
Zadnji je dan jedinog “ženskog” po imenu kalendarskog mjeseca – veljače. U prohladno jutro stidljivo probija sunce i svojim zubatim zrakama pokušava otopiti sitne ostatke snijega kojeg je već uvelike pojela zemlja, a koji je ovog vikenda bar na trenutak prekrio užasnu, postojanu sliku središta Petrinje. Tu, u sklopu tih kratkih ulica koje tvore životno bilo ovog starog grada iz čijih prizemlja starih kuća su do još točno 14 mjeseci mnogobrojni dućani privlačili kupce, zrakom se širio miris hrane, gostionica, a glasovi prolaznika su se miješali u vrtlog života. Srce grada je tuklo punim ritmom i održavalo kakav-takav život koji je posljednih tridesetak godina postajao sve lošiji i slabašniji, a rijeke mladih ljudi su svoju životnu sreću otišle tražiti daleko od njega minulih desetljeća. Političari su umjesto građana, postali lokalne medijske zvijezde čije se izjave prepisuju skoro do zareza, sela su se ispraznila, obilna poljoprivreda i stočarstvo žive još samo u sjećanjima, a od obližnjeg, nekad industrijskog Siska i njegove gospodarske moći kojem je gravitiralo mnogo ovdašnjih ljudi zarađujući za svakodnevni kruh je ostalo jako malo. Sve je to na kraju “dotukao” potres, preciznije rečeno – serija potresa koji traju do današnjih dana i nitko ne zna kada će se tlo napokon smiriti na duže vrijeme.

Danas je to središte grada idealna podloga za snimanje nekog filma katastrofe gdje ne trebaju specijalni računalni efekti. Nanizao se žalosni niz teško oštećenih kuća obilježenih crvenim naljepnicama statičara, a mnoge od njih su vremenom velikim dijelom uklonjene teškim strojevima i na njihove ostatke je postavljen limeni krov. Izgledaju kao neke polukonzerve čiji krov blješti na suncu, a postolje im je na ruševnim nogama. Mnogima nije jasno zašto se ne krene u obnovu i izgradnju tih kuća i zašto to sve ide toliko sporo, u slučaju strogog središta grada – nikako, jer niti jedna kuća nije sagrađena i obnovljena od strane države, a ista je situacija i s malim kućama žutih i zelenih naljepnica. 14 mjeseci – niti jedna jedina kuća nije izgrađena.

Jutros su te ruševine oblijepljene plakatima s porukama Inicijative građana “Petrinjsko proljeće” – povećoj grupi građana koji se ne mogu pomiriti s ovolikom sporošću obnove i koja već preko godinu dana se bori za informacije, transparentnost i pokušava utjecati na sve razine vlasti – od gradskih i županijskih pa do državnih na boljoj i bržoj učinkovitosti obnove. Ni ovog jutra da neki predstavnik uključen u obnovu pogleda i pročita ove poruke ne bi mu bilo svejedno. Ovi ljudi kažu da nikada neće prestati, da će im Petrinja uvijek biti u srcu, vrlo su informirani, odlučni i dosta dobro upućeni u sam proces obnove koja zapravo nikako da ozbiljno započne i registrirali su i zapamtili sve izjave političara, premijera, ministara, a koje se nisu ostvarile. ” Danas obilježavamo 14 mjeseci od velikog potresa postavljanjem izjava onih koji nas ne smiju zaboraviti. Mi nismo nevidljivi ljudi u razrušenom gradu i pamtimo sva obećanja, izgovore i prolongiranja rokova koji još do danas nisu ispoštovani. Mi nikada nećemo odustati od svoga grada. A sve koji daju obećanja držimo odgovornima da izgovoreno provedu u djelo. Pamtimo obećanja gospodina Hanžeka da će se do kraja veljače početi graditi 90 kuća, pamtimo obećanja gospodina Horvata o tome da će izgrađeni objekti biti kvalitetni. Nasuprot tim izjavama i dalje stoje pitanja naših sugrađana: kada ćemo imati centar grada? Što je sa žutim naljepnicama? Što je s gradnjom višestambenih objekata? Kada ćemo mi doći na red? Hoće li nas ponovno zaboraviti?” – poručuju između ostalog “proljećarci”.

A da građani nisu nimalo zadovoljni brzinom obnove vidjelo se na svim televizijskim ekranima ove zemje. Prije točno dva mjeseca, na tu nesretnu i tužnu obljetnicu žestokog razaranja, državna delegacija Vlade RH sa Premijerom i njegovom političkom svitom je izišla iz automobila pored petrinjskog gradskog parka i krenula na misu za stradale ljude u potresu u obližnju crkvu sv. Lovre u tih zlih 12:19 sati. Pratili su ih čuvari, policija i povici ljutih građana koji kad su ih vidjeli su počeli vikati iz sveg glasa da žele bržu obnovu, a nezapamćene salve zvižduka su zaparale zrak. I jedna snježna gruda je poletjela u smjeru Premijera. Od tada je u samom centru i vrijeme stalo. Dva mjeseca su prošla. Premijer nije ponovo došao vidjeti kako napreduje obnova, a njegovog ministra graditeljstva su prebacili u pritvor istražnog zatvora. Na mjesto nekadašnje Petrinjke je prebačen s Pigika veliki šator koji od tada prazan stoji. I neki dan je srušena čuvena gostionica Mirka Momčilovića.

Jutros šetajući i gledajući te plakate na tu tužnu, još jednu potresnu obljetnicu u nizu, sjetio sam se tog čovjeka. Dok su zviždali Premijeru, on je par stotina metara dalje, na samom danas potpuno neprepoznatljivom Trgu hrvatskih branitelja bio udubljen u svoje misli i svoj performans. Vidio sam čovjeka kako postavlja božićno drvce, zelenu jelku na koju vješa umjesto kuglica neke velike papire sa slikama. Stajao je na sklopivim ljestvama i strpljivo i ustrajno radio svoj posao. Prišao sam mu i pogledao njegovo djelo. Na velikim papirima, “božićnim ukrasima” su se nalazile isprintane fotografije posljedica petrinjskog potresa. Sve ove ruševne zgrade oko nas su se počele njihati u ovom obliku na zimskom vjetru. Čovjek je imao vrlo zanimljivu priču.

Pavo Pavlović je vitalni 65 – godišnjak koji nije zadovoljan brzinom obnove. Došao je iz Bosne davnih sedamdesetih, ovdje se zaljubio, oženio, osnovao obitelj, dobio dvoje djece, a za konkretno ovo mjesto ga vežu neraskidive uspomene. Naime, Pavo je jedan od ljudi koji su gradili nekad velebnu Robnu kuću Petrinjka i ne može se pomiriti s njenim rušenjem kojeg smatra neopravdanim i lošim činom. Kao i dosta građana i on je uvjeren da je to bila najčvršća građevina u gradu koja se umjesto da se srušila za one novce koji su potrošeni na njeno uklanjanje i izgradnju desetaka milijuna vrijednog kontejnerskog naselja “Šarengrada” s druge strane Petrinjčice, službenog imena Centar novog života, mogla se potpuno obnoviti, proljepšati i biti postojan i čvrst objekt. Trajan za razliku one nakupine kontejnera. Bio je u trenutku kad su rušili to zdanje i nije mu bilo svejedno. Bolilo ga je u prsima, bolila ga je duša na potpunoj nepravdi u njegovim očima.
Pavo je osim što je ostavio svoj trag u tom golemom zdanju bio i vojnik. Hrvatski branitelj s ratnim dužnostima od pješadije do topništva. Profesionalni vojnik čuvene “Grom brigade”. S činom narednika. Prošao rat, a i danas, kad je sve to daleko iza njega, Pavo ima neke svoje rituale. Tvrdi da je Oluja prestala u trenutku kad su hrvatski general Stipetić i srpski pukovnik Bulat potpisali predaju cijelog korpusa bez ispaljenog metka i bez gubitaka ljudskih života. Za Pavu nema sumnje – general Stipetić je vječna legenda i nikad ga se neće odreći i često odlazi sam na to mjesto i pali svijeće za dušu svih hrvatskih branitelja poginulih u tom ratu.
I ovaj, kako on sam kaže performans kićenja drvca kojeg je posjekao u svom dvorištu na “obilaznici” pored kuće sa žutom naljepnicom koja vapi za obnovom, sa fotografijama ruševnih prizora je njegov pogled, njegovo negodovanje i stav prema sporosti obnove.Meni su se osobno činili kao najtužniji ukrasi Hrvatske. Premijer i svita nisu vidjeli to drvce, nakon onolike salve zvižduka su pohitali u metropolu, a Petrinja je utonula ponovo u učmalu depresivnu tišinu nečinjenja ničega u ovom središtu grada. Pavo je bor skinuo nakon desetak dana jer ga je vjetar često rušio i raznosio pustim prostorom.

Pretražujući internet našao sam podatak da je Pavo otac jedne od petrinjskih hip hop legendi, člana nekadašnjeg Hrama straha, zatim Hrama, a u posljednje vrijeme sad već odavno odraslog čovjeka s iskustvom koji snima samostalne pjesme. Jedan od onih koji su doista tih besmislenih, očajnih, praznih postratnih godina u gradu bez događaja pisao stihove i opisivao svijet oko sebe. Jedan od onih koji su istinski na svoj način muzički najviše promovirali Petrinju videospotovima koju su voljeli i takvu sjebanu i razrušenu i koji nikad nisu dobili priliku postati medijski poznati u lokalnoj sredini, a kamoli nastupati na manifestacijama uz tone drmeša i narodnih nošnji koje su zavladale postratnom Petrinjom. Underground je ovdje zajebana stvar, ali Saša Pavlović ili Syke – Kamikaza, zaslužuje posebnu priču.
To nije život!
Ovo su boli i kazne
A mi smo njihove sluge:
Lutke od krvi plazme! (Syke – Kamikaza)