Autor:Miroslav Šantek

Konobarica je donijela pivo za naš stol. Hladna tekućina slila se niz moje grlo, a pored mene je sjedio čovjek kojeg sam nekako u svojoj glavi nazvao svjedokom priče čijim sam dijelom i sam bio. On je moj kolega, novinar iz “zlatnih osamdesetih”, tog vremena utopije i načina života koji se vrlo vjerojatno nikada više neće u tom obliku ponoviti u Petrinji. Malo je podataka iz tog doba, a svakako se ništa ne zna, niti je ostalo zapisano o ljudima koji nisu imali veze sa politikom, sportom i sličnim uobičajenim stvarima o kojima su pisali tadašnji mediji u tom gradu Univerizijade 87. koji se dičio “Zlatnim lampašem” – simboličnim predmetom koji je visio i danju i noću na konstrukciji glazbenog paviljona u parku, a kojeg niti jedan vandal nije imao hrabrosti skinuti jer, bilo je to doba, kad bi se takvi slučajevi rješavali vrlo brzo i efikasno i počinitelj bi bio pronađen i kažnjen, a u ovom slučaju, svaki Petrinjac bi osudio taj čin jer taj vjetrom njihajući predmet je označavao da je Petrinja bila najbolje uređen mali grad te svjetske sportske manifestacije. Tadašnje gradske vlasti su napravile pravo čudo – izgradile hotel, obnovile stadion, uljepšale pročelja zgrada… Petrinja je izgledala kao svaki mali europski gradić. Ali ovo je priča o glazbi. O notama koje su duboko ušle u gene mnogih Petrinjaca tih davno prohujalih godina.

Nevenko Bućan kaže da je pripadnik te čuvene generacije 1962.Rođen u trenutku kad liverpoolski čupavci The Beatles kreću stazom koja će ih zacementirati na tronu najvećeg pop benda u povijesti, krajem sedamdesetih se opasno i nepovratno “navukao” na tu tešku drogu novih glazbenih vjetrova koji su počeli puhati tadašnjom scenom. Udari punka i novog vala prelili su se i preko zapadne petrinjske šume Drum i Pigika i na gradske ulice. Povratka više nije bilo. The Clash, Talking Heads ili Sex Pistolsi su ušetali u grad koji je upio te nove zvukove. Nažalost, nadolazeći rat je prekinuo sve lijepe stvari tih zlatnih godina, a Nevenko odlazi u susjednu Austriju, gdje već tridesetak godina živi u gradu Grazu, ima stalan posao i svoj stan. Sve je u skladu nekog zamišljanja lijepog života u sređenoj, bogatoj državi gdje bi mogao do kraja svog života uživati u tim blagodatima, ali njemu je na pameti samo Petrinja.

Bez obzira na poslijeratnu neimaštinu, bitan odljev ljudi, propast privrede i priličan nedostatak nekog urbanog života, čak i sada, kada je potpuno razrušena i beznadežna, on često dolazi u svoju “Kućarevu”, gdje mu je rodna kuća i gdje će čim zakorači na prag starosne mirovine, napustiti Austriju i vratiti se kući. Dovoljno mi je da imam trafiku i dućan. I nekoliko metara gramofonskih ploča. Što će mi više? – veli.

Sve je počelo krajem sedamdesetih, kad sam jednog dana susreo Sinišu Teofilovića kako hoda središtem grada s pločom pod rukom – Patti Smith, “Horses”. Taj prizor nikad neću zaboraviti – kaže Nevenko. Počeli smo se intenzivnije družiti, slušati glazbu, čitati recenzije o nama zanimjivim albumima – krenuli smo na put bez povratka, a pridružio nam se i Darko Vukelić. Nismo mogli ni pretpostaviti da će naša druženja uz glazbu vremenom privlačiti sve više ljudi koji su se inicirali alternativnim zvukom tada recentnih svjetskih izdanja, a te “slušaone” su prerastale u nezaboravne tulume koji će svoj vrhunac doživjeti oko 1987. Ono što se na alternativnoj sceni slušalo u Londonu, New Yorku ili Berlinu, slušalo se i u Petrinji. I prije same pojave zagrebačke 101 – ce koja je svoje najbolje trenutke doživjela na samom početku, u Petrinji je već postojao velik broj ljudi koji su takvu glazbenu spiku jako dobro poznavali. Odlasci na koncerte The Stranglersa u Zagreb ili na Gang Of Four su bili nezaboravni, ali onda su stvari postale još dublje. Još alternativnije.

Veljača 1985. Moj prijatelj Ignac Nacek i ja trpamo u džepove nešto njemačkih maraka i crveni pasoš u džep i odlazimo prvo do Ljubljane na inicijaciju s nečim što je teško zamisliti, još teže opisati, a kad uđe pod kožu ne izlazi. Einstürzende Neubauten, njemački eksperimentalni bend te večeri je posjetio Jugoslaviju i, isporučio dozu buke, šumova, teško opisivih muzičkih stvari za to doba. Pjevača Blixu Bargelda danas dosta ljudi pozna po njegovoj dugogodišnjoj suradnji s Nick Caveom, ali u to doba, tko je ovo vidio uživo, ne može to nikada zaboraviti. Tada priča postaje sve luđa. Iste večeri su nam ponudili prijevoz autobusom iz Ljubljane u tada Zapadnu Njemačku i Zapadni Berlin na glazbeni festival nazvan Berlin Atonal, a na kojem su nastupili Clock dva,Psychic TV,Laibach,Test Department,Lidya Lunch…Sjedamo u autobus i odlazimo u Njemačku, a da svojim obiteljima to nismo ni javili. Bilo je to doba bez mobitela, interneta, društvenih mreža, nitko ne zna gdje smo. U autobusu upoznajemo dečke iz grupe Laibach koji tada kreću na svoj prvi koncert u Zapadnom Berlinu, a pomogli smo im i pri istovaru njihove opreme i onih legendarnih jelenskih rogova.

I sam festival je bio nezaboravan jer smo poslušali bendove koje je rijetko tko mogao tada uživo vidjeti. Tom zgodom smo se spustili do jednog bara u podrumu koncertne dvorane i na šanku ugedali Blixu Bargelda i Nick Cavea kako opušteno puše cigarete i piju pivo. Neki zagrebački dečki koji su bili s nama u društvu su im prišli, rukovali se, tako da smo svi stali u jedan krug na šanku i popričali. Nick Cave je te noći bio jao dobre volje. Bio je ponosan na izdanje njegovog prvog albuma koji je ugedao svjetlo sunca tih dana. To su stvari koje se pamte. Iz petrinjskog kafića odete u neki sasvim drugi svijet njemačkog velegrada i pričate s Nick Caveom i Blixom Bargeldom.

1987. Siniša Teofilović je pokrenuo glazbenu emisiju na Radio Petrinji subotom popodne i to je bilo super.Kasnije sam se i ja priključio, a i mnogi suradnici su sudjelovali u toj priči , projektu koji se zvao Viva Vox. Imali smo 4 sata programa sa svojim jinglovima,svojom mjuzom, gostima, intervjuima..bila je to sjajna i slušana emisija, koja je kuminirala velikim koncertom 1990. u dvorištu CUO Braća Hanžek gdje su nastupili mnogi mladi bendovi to vremena,a najpoznatiji su bili zagrebački Fantomi jer to je bilo doba kad se rockabilly vraćao u modu i snažno utjecao na tadašnje bendove. Nevjerojatan broj mladih se okupio te večeri. Nadolazeći rat je uništio i prekinuo svu tu petrinjsku priču. NItko ne zna kako bi sve to završilo ili se nastavilo, ai jedno mogu sa sigurnošću reći – Petrinja je imala svoju veliku subkulturu mladih ljudi koji su voljeli drugačije, a tako su i izgledali.Dakle, grad je imao ono što se poslije zvalo urbano.I nikad nije ništa ni približno nastalo nakon rata.Nažalost.

Zima se predaje ranom proljeću 2022. Petrinja je danas potpuno drugačija. Neprepoznatjiva, porušena, siromašna, bez sadržaja. Ali postoje mladi koji furaju neki svoj film. Život jednostavno ide dalje. A ovaj djelić Nevenkove priče je samo mali dio sjećanja svih ljudi koji su živjeli u tim vremenima. Bućan kaže da se i danas često sretnu za nekim roštiljom i pivom, najčešće na Pigiku kod vjerojatno jednog od najžešćih fanova Einstürzende Neubautena, Zoranom Marićem. Naravno, priča o glazbi nikad ne prestaje. Nikad ni neće.