Autor:Miroslav Šantek
U ožujku pušu proljetni vjetrovi, a najjači su do sredine mjeseca kada nastaju jednaki dani i noći. Drži se da su ti vjetrovi nezdravi i da ih se valja čuvati – tako su govorili stari Petrinjci.Ti ljudi kojih odavno nema na ovom svijetu vjerojatno nisu mogli ni zamisliti da će stara jezgra njihovog grada biti potpuno porušena, tako stajati godinama, da u središtu baš nitko neće živjeti, a da će na ruševne ostatke kuća budući ljudi postavljati limene krovove. No, to se upravo u Petrinji događa.
U potresom razorenom središtu, nakon uklanjanja gornjih dijelova ruševnih kuća, na te ostatke već duže vrijeme radnici postavljaju limene krovove. Taj prizor izgleda prilično bizarno – nitko ne govori zašto se kuće ne obnavljaju i grade već danas umjesto što se na njih postavljaju ti krovovi kao zaštita od propadanja već propadnutog. Nitko od građana nije zadovoljan ovim činom, još manje brzinom obnove koja nije ni počela kako treba. Čini se da će prohujati mnogi proljetni vjetrovi kojih se valja čuvati i usred noćne tišine zveckati tim limenim krovovima.
Neno Judaš otvara vrata male ljetne kuhinjice koja je uspjela nekako preživjeti razorni potres. U njoj nema ni struje ni vode, ali se kroz nedjeljni poslijepodnevni polumrak čuje pucketanje drva u šparetu na kojem se u tavici pojavlju obrisi palačinki. Njegovi roditelji, Barbara i Božo su mnogima građanima poznati učitejski par koji danas u ozbijnijim godinama života sjedi u toplini sobice pored napuštene i raspuknute obiteljske kuće. Ne bi mogli podnijeti da su negdje drugdje, u nekom drugom gradu, pa tako žive dan za danom u srušenom središtu dokle god bude trebalo. Ovo je njihov svijet i njihov život.
Iz kuhinjice vrata vode do unutrašnjosti ovog starog zdanja koje je sačuvalo svoj vanjski oblik. Stari zidovi su se na puno mjesta raspucali, miris neživljenja se širi prostorijama, a praznina velikih soba je očajna. Ova kuća se nalazi tik pored niza spojenih kuća koje je udarni val srušio u središtu grada i čini se da je činjenica da ova kuća nije bila spojena u niz i oslabila udarni val. No, označena je crvenom naljepnicom i tek se treba vidjeti što će se s njom dogoditi, a to saznanje će poprilično pričekati jer ovdje dani brzo prolaze, a stvari se ne pomiču s mrtve točke. I Neno nosi uspomenu na potres. U trenutku udara u prizemlju kuće je svirao eletričnu gitaru. Kad se sve počelo njihati zgrabio je svog američkog Fendera i čvrsto ga priljubio uz svoje tijelo. Toliko čvrsto da ga je komad žice s gitarskog vrata ogrebao po prsima.
Na glavi ima svjetiljku koja nam osvjetljava put strmoglavih stepenica u potpunom mraku koje nas vode na veliki tavan. Kroz crijepove probija svjetlo dana, široki prostor se raširio pod našim nogama. Na sjevernoj strani su dva ostakljena prozora. Neno ih otvara, a ispred naših očiju se ukazuje prizor kakvog nikada niste vidjeli u životu. Niz potpuno novih, sjajnih limova se protegnuo niz cijelu uicu. S ove pozicije se ne vide ruševna postolja ispod njih i sve odaje sliku nekog dugačog tvorničkog skladišta.
Do potresa s tih prozora se mogla vidjeti samo susjedna kuća približne veličine, a danas, kako je odavno nema, pogled se raširio po cijelom tom dijelu Petrinje. S ovih desetak metara visine čini se kao da je upravo završeno bombardiranje grada. Ruševine su posvuda,na mjestu gdje su se nalazile stambene zgrade kod gradskog placa je velika praznina, a otvorio se pogled na drvored nasipa Kupe. Spuštam se na zemlju i izlazim na praznu ulicu. Osjećam taj nezdravi vjetar na licu.