Autor:Miroslav Šantek
Prije par dana nazvao me je Pavo. Reče da mi mora nešto hitno ispričati jer se u njemu događaju reakcije koje više ne može zadržati i da se sprema na novi javni performans. Pavo Pavlović je sasvim slučajno završio u prvoj priči mog projekta Evo priče. Opisao sam tada njegov performans na petrinjskom Trgu hrvatskih branitelja, gdje je donio božićno drvce koje je ukrasio fotografijama srušenih petrinjskih zgrada i kuća, a sve u protest na neučinkovitu i sporu obnovu grada kojeg on jako voli.
Mada je rođen u Pavlovićima – selu u okolini Kaknja, pored Kraljeve Sutjeske, a iz tog rudarskog kraja is središta Bosne, život ga je krajem sedamdesetih zacemenetirao u Petrinji koju je srcem i dušom zavolio. I krvario je za nju. On je vojni umirovljenik, gardijski narednik koji je prošao sav rat na vatrenim linijama.
Našli smo se na tom danas neprepoznatljivom trgu i sjeli u pozadinu ogromnog šatora koji se upravo priprema da postane privremeni gradski plac, za stolom kod “Lilija” – poznatog petrinjskog pečenjara. Pavo mi veli da je od svih tih nepravdi, nikakve obnove i galopirajućeg rata u Ukrajini sve više nervozan. Sve manje spava, a i stari vrag, porok cigaretnog dima mu se nakon odvikavanja vratio u usta. Naručuje duplu kavu, pali cigaretu i počinje mi pričati što ga tišti i što sprema.
GDJE JE ATOMSKO SKLONIŠTE?
Sjećam se kad se gradila ta čuvena Robna kuća Petrinjka. Bio je to ogromni poklon Petrinji, ogromni posao kojeg su vrlo kvalitetno izvele brigade radnika. Na tone željeza je ugrađeno u te betonske stupove i nema šanse da ju potres ošteti, a kamoli sruši. Ja sam bio jedan od ličilaca koji su radili na unutarnjem uređenju. Sjećam se odlično ogromnog podruma i velikog atomskog skloništa sa debelim željeznim vratima na ulazu. Graditelji tog zdanja su na sve mislili i objekt je bio vrlo moderan i napravljen od kvalitetnih materijala,, što se dokazalo, jer čak i kad je godinama bio potpuno zapušten i ruiniran – čvrsto je stajao, a “rušitelji” su imali puno posla i problema dok ga nisu srušili. Trajalo je to skoro mjesec dana. Bio sam u trenutku kad su počeli rušenje i bio je to jedan od najtežih dana u mom životu. Nikad nisam plakao, ali ovog puta sam bio jako blizu tome – prisjeća se Pavo.
Kad sam gradio svoju kuću, tada je Grad Petrinja slao uplatnice za gradnju i održavanje tog atomskog skloništa. Svi smo to platili jer smo znali da je to korisna stvar u slučaju neke nuklearne nepogode, a danas, već desetljećima, nitko ne vodi brigu o atomskim skloništima. Sva su zapuštena, a ovo petrinjsko je neupotrebljivo od rata i baš nikog nije bila briga za takve stvari. Sve do danas, kad se zvecka nuklearnim oružjem, mnogi su se zapitali u kakvom su stanju naša atomska skloništa. U ovom slučaju – nikakva, sve su srušili i zatrpali – ljuti se Pavo i duboko uvlači cigaretni dim.
GAS MASKA I SVRDLO
Duboko me pogađa ukrajinska tragedija. Podsjeća me na naš rat. Gledam te ljude, djecu, srušene gradove, napad jačeg na slabijeg i onda me uhvati tuga i nervoza. Ja znam da sam samo pojedinac, ali ne mogu to mirno gledati i moram nešto napraviti. Pokušat ću organizirati humanitarnu akciju za žrtve u Ukrajini, a ujedno i upozoriti na potpuni kaos i nepripremljenost za nuklernu opasnost i neodržavanje nekad društvene imovine.
S gas maskom na licu i svrdlom u rukama, pokušat ću “metaforički” ući u zatrpano atomsko sklonište ispod Petrinjke, a na hamer papire ću nacrtati putokaze koji će voditi do tog skloništa. Ovim putem bih pozvao članove Građanske Inicijative Petrinjsko proljeće da mi se pridruže. Ja cijenim njihov rad, i sam kad su neke njihove akcije dođem i pružim im podršku. Mišljenja sam da žene bolje odrade stvari od muškaraca i divim se tim ženama koje su se organizirale i krenule u borbu za obnovu grada. Htio bi da svi zajedno se udružimo i da pozovemo Petrinjke i Petrinjce da doniraju ono što treba izbjeglicama iz Ukrajine, potrpamo to u automobile i odvezemo. Naravno, zvat ću i Crveni križ – otkriva Pavo svoje planove.