Stjepanu Bartoliću (72) je upravo jedan elektromotor u rukama. Sjedi za stolom u hladu svog prostranog dvorišta u petrinjskom Čretu, onim zelenim ravnicama koje se na svome kraju dodiruju s kupskim nasipom. Živi u obiteljskoj kući na jednom zavoju te dugačke Drenačke ulice u naselju Nova Drenčina. I spaja električne kablove.

Bablje ljeto se rasulo krajem rujna, a on uživa u toplini, već dvanaestogodišnjoj mirovini i pogledu na pravi mali vozni park u dvorištu. Ovisi o situaciji, ali ovdje se električni bicikli mijenjaju brzo kao na nekoj proizvodnoj traci. Danas su na broju njih tri, različitih dimenzija i različite namjene i jedan eletkrični skuter. Svima je zajednička jedna stvar. Električna energija kao pogonsko gorivo. Stjepanova opsesija posljednjih godina.

Vozio je on u mladosti motore, one benzinske naravno, a čim je otišao u mirovinu, nije gubio ni trenutka. Došlo je vrijeme da se dobro zabavi i posveti svojim ljubavima. Iz Amerike je naručio jedan benzinski motor i pripojio ga na bicikl. Malo se provezao po naselju, pa onda i po centru Petrinje, a onda mu je pala na pamet ideja koju ne može baš svako zamisliti. Na tom biciklu s motorom se odvezao među stotine moćnih mašina koje su sa svih strana pristigle na petrinjsku motorijadu. Kad je došlo vrijeme za moto defile po Petrinji, stisnuo je gas svog bicikla, ranopravno se ubacio među Honde, Suzukije i slične moto marke, a bikeri su mu poslije vožnje rekli da je sa svojim moto biciklom povukao 50 kilometara na sat.

Ali kad je kupio prvi električni bicikl dogodila se trenutna ljubav. Nepopravljivo se “navukao” na te bešumne motoriće koji su ga mogli puno jeftinije odvesti do grada od automobila. Počeo ih je rastavljati, sastavljati, modificirati, popravljati i uskoro se pročulo za njega. Kad bi neko imao problem s električnim biiklom, Stjepan bi ga popravio. A i njegovi unuci uživaju u vožnji malim električnim biciklima po dvorištu koje im je njihov djed sa svojim rukama napravio. Stjepan misli da su elektromotori budućnost koja će se ne tako skoro, ali će se dogoditi na globalnoj razini. Želja mu je imati električni automobil, ali za njega nema novca. U ovom trenutku su preskupi, a htio bi jednom sjesti u Teslu i stisnuti gas.

I baš kad sam završio razgovor s ovim zanimljivim čovjekom, otkrilo se da on ne radi samo elektromotore. Stjepan obožava violine. Toliko ih voli da ih je odlučio i sam izraditi. Priča da ih je zavolio kao dijete, ali mu roditelji nisu imali novaca da mu ispune tu želju, pa je tako s 33 godine kupio prvu violinu i počeo učiti svirati.Ali kad se umirovio, bacio se na pretraživanje interneta i proučio ogromne količine podataa o izradi ovog glazbala, u kući si je napravio malu radionicu, većinu alata koji su mu potrebni je izradio sam i bacio se ozbiljno na posao i prva violina od drveta javora i smreke na prednjoj ploči zasvirala je u njegovim rukama 2011.Do sada je napravio 7 violina i dvije viole. I tko zna koliko će ih još izraditi u životu.

A kako svira mnogi su ga mogli čuti u raznim sastavima na petrinjskim feštama – od Petrinjskih bećara, Starih tambura… pa sve do danas kad svira u KUD-u Hrastovička gora iz Hrastovice. Prosto je nevjerojatno koliko u Petrinji i okolici ima dobrih priča kao ova za koju je malo ljudi čulo, ali zato su tu sada Evo priče, a sa Stjepanom sam se pozdravio i odvezao u Petrinju. A on se vratio sklapanju elektromotora. Poslije toga će za svoju dušu malo zasvirati violinu.
Miroslav Šantek Cobra