KULTNO MJESTO MNOGIH ŽIVOTA
To mjesto je bilo čarobno. Privlačno, primamljivo. U samom središtu grada u diskretno osvjetljenom prolazu, prvo što bi se ugledalo je bila velika staklena zidna vitrina u kojoj su bili postavljeni plakati filmova koji se prikazuju tog tjedna. Ispred ulaza u zgradu ljudi bi uz razgovor i dim cigarete kratili vrijeme prije samog ulaza u kino dvoranu. A oni drugi bi sjedili u predvorju u toplini zatvorenog prostora i gledali kako se stvara red pred blagajnom, malenom drvenom kućicom gdje bi za određen broj dinara iz knjige prepune ulaznica, prodavač karata ili biljetar “Mićko” (Milan Herceg), željenu poziciju balkona ili partera, udijelio kupcu. Pred samu predstavu na vratima bi karte “drapao” – jer su bile po sistemu kupona s otkidajućim gornjim dijelom, Ante Mrgan koji bi kad bi svi ušli, zatvorio vrata i vijugavim stepenicama se popeo na balkon, prošao pored redova stolica i kroz jedna vrata ušao u malu prostoriju punu kino projektora. Ugasila bi se svjetla u dvorani, a on bi pokrenuo filmsku čaroliju na platnu.
Staro kino je bilo kultno mjesto. Prije skoro stotinjak godina je počeo primati prve posjetitelje, a krstili su ga raznim imenima. Zvalo se i Balkan i Jedinstvo i Moša Pijade i Hrvatski dom. Ovo je priča o vremenu sredine osamdesetih godina, gdje za Evo priče svoju priču iznosi kinooperater tog doba Ante Mrgan.
STARO KINO JE PRIČA MOG ŽIVOTA
Staro kino je obilježilo moj život. Ono je bilo moje prvo radno mjesto. Položio sam tečaj za kinooperatera u Filmskom centru Zapad u Zagrebu i 30.06.1986. se zaposlio u Petrinji. Dotadašnji kinooperater Drago Matanović je odlazio u mirovinu, bio je raspisan natječaj za posao,a kako sam ja jedini imao školu za taj posao, tako sam i primljen. Kino se tada zvalo Dom kulture Moša Pijade, a direktor je bio Stevo Tomić.Poslije ga je zamijenio Ljudevit Geček.
Taj posao i nije baš za svakoga.Morate ga voljeti i biti spremni na mnoga odricanja. Kino predstave su se prikazivale svih 365 dana u godini, a ja nisam imao zamjenu. Radio sam svaki dan. Od 17 navečer, pa do 23 sata, nekada i dulje. U prvo vrijeme, nekoliko tjedana sa mnom je radio i Ivan Ivanjak od kojeg sam dosta naučio o tom poslu. A posao nije bio baš jednostavan i lagan. Bilo je to vrijeme analogije, filmskih vrpca koje su se morale pripremiti fizički za predstavu.
NA TISUĆE METARA FILMSKE VRPCE JE PROŠLO ISPOD MOJIH PRSTIJU PRILIKOM PRIKAZIVANJA FILMA
Filmovi su u kino stizali autobusom ili vlakom. Ili bi ih donio poštar.Odjednom u rukama imate role filmske vrpce koju trebate prstima pregledati da li je svuda neoštećena i ako se negdje nađe problem, ukoso se malo zareže i zaijepi ljepilom. No, jedna rola ima oko 600 metara pa probajte samo pomisliti kako je kroz prste provući 600 metara vrpce i prepipati je. A tih 600 metara je samo 20 minuta filma. Znači postoje još tri, četiri takve koje treba pregledati, ako treba zaijepiti i tek onda ih namotati na kolut projektora i paziti na redoslijed da ne bi u tijeku prebacivanja s role na rolu do traje film došlo do “kuršlusa”. Doduše, nekad se i to znalo rijetko dogoditi, pa se začuju zvižduci i negodovanje iz dvorane. Ali sve se u većini slučajeva odvijalo bez problema. Čak i kad bi nestalo struje,kino je imalo svoj dizelski agregat. Trebalo je malo više fizičke snage da se pokrene, ali kad bi zagrmilo, struja bi ponovo potekla i ljudi su mogi uživati u filmu, dok napolju grad nema struje.
BEOGRAD – ZAGREB – PETRINJA
Ono što doista treba reći i što je živa istina je da su Petrinjci mogli gledati sve recentne svjetske filmove istovremeno kad i Beograđani i Zagrepčani. Postojao je beogradski FEST, vrlo popularan filmski festival najveći u bivšoj državi i logično je bilo da se najnoviji svjetski filmovi prikazuju u tamošnjim dvoranama, istovremeno u Zagrebu, a jedna kopija filma bi doputovala u Petrinju. Bio je to jedinstven slučaj u Jugoslaviji. Znači, ako ste u Petrinji gledali tada popularnog filmskog heroja “Ramba”, istovremeno ga je gledala i beogradska i zagrebačka publika. To je pravi fenomen. Sjećam se da su Siščani bili jako zavidni na tome. Mislim da je razlog svemu bio Berislav Ličina koji je imao svog prijatelja poznatog filmskog djelatnika Branka Jaklina koji je u Petrinju slao kopije filma.
ŠVERCANJA JE BILO. BILO JE I POTPUNO AMATERSKIH “KRIVOTVORITELJA”
Kino je imalo 262 sjedala.Bio je i određen broj pomoćnih, rasklopivih bez naslona, a kad bi bila poveća navala na neke izrazite filmske hitove, znali bi unijeti i određen broj stolica u dvoranu. Sve su to danas lijepe uspomene. Znalo se i tko gdje obično sjedi, tko je glavni zabavljač u dvorani i kako se prošvercati. To je bio malo teži zadatak,ali je uvijek bilo neke ekipe koja bi shvatila kako se otvaraju stražnja vanjska vrata pa bi pustili određen broj ljudi unutra jer Mićko i ja nismo fizički mogli to sve iskontrolirati. Vremenom su mnogi iz koša za smeće uzimali otrgnute vrhove karata pa ih lijepili i tako pokušali ući. Mnogi su i uspjeli, a neki su bili teški amateri krivotvorenja. Jednom sam jednom “šverceru” rekao kad sam vidio kako je to loše zalijepio da to drugi put bolje napravi jer tu njegovu “kartu” bi i malo dijete prepoznalo kao lažnu.
Kino je uvijek bilo puno. Znalo se dogoditi da ponedjeljkom i utorkom bude nešto manje ljudi,ali ostali dani su bili otimanje za karte. I mada su već piratske videokazete i prvi videorekorderi mnoge ostavljali kod kuće pred televizorima, većina ljudi je i dalje išla u kino jer ono je bilo više od pukog prikazivanja filma. Bio je to način života. Petrinjski običaj.
ZAVRŠILO SE SVE NA LOŠ I NEOČEKIVAN NAČIN
Sve je završilo na tragičan način. Rat je uništio grad, protjerao ljude, brutalno prekinuo petrinjsku tradiciju. No, ja sam u progonstvu često mislio o njemu. Kako izgleda i da li je cijelo. Po povratku u oslobođenu Petrinju prvo sam otišao u njega. Vidio sam da je cijelo. Bilo je i struje u njemu. Projektori su bili na mjestu kako sam ih i ostavio i očito su radili i za vrijeme rata. Sve je bilo na mjestu. Bio je to lijep osjećaj.
Ali onda je sve propalo. Mislim da ga je trebalo nakon rata sačuvati i modernizirati.Ponovo privući ljude u njega. Ponovo oživiti tradiciju. Ali se to nije dogodilo. Jedno vrijeme je u njemu bio i Pastoralni centar. Taj prostor je idealan i za neki klub ili koncerte, ali nije se ništa učinilo. Bio sam jako tužan kad sam razmontirao projektore zauvijek i kad sam vidio kako se čupaju redovi onih crvenih stolica i zauvijek odnose. I mene je život poslije odveo u neke druge poslovne vode, ali to kino će zauvijek biti i dio mene. I sad kad ga je na kraju i potres potpuno uništio pohitao sam ga vidjeti. Tužan je to bio prizor. Ali ostaju sjećanja.
Miroslav Šantek Cobra