Bablje ljeto je gotovo i neće se vratiti. Zrakom iznad Petrinje počinje letjeti sivi dim iz dimnjaka obiteljskih kuća. Mnogi su građani počeli s loženjem čim je brutalno uveliko umanjena temperatura zraka, doslovce preko noći. A kad se krene s loženjem, potreba za dimnjačarem postaje svakodnevnica.
Danas je i na moja vrata pozvonio čovjek u crnom, crnih obraza i ruku, a i prezime mu je u toj boji. Josip Crnković. Jedan od trojice, ustvari, najstariji i šef mladim snagama (Ivan Medić i Mihael Litra) koji čiste petrinjske dimnjake, otvaraju kamine, izvlače iz njih zaostatke prošlogodišnje sezone grijanja, rješavaju probleme.
Pomažem mu da podigne izuzetno teške željezne ljestve i pratim ga pogledom kako se penje na krov moje kuće. Sa sobom vuče dugačku žicu – prepoznatljiv dimnjačarski alat, kao mačak se uspinje po limenom krovu i stiže do dva dimnjaka. Oni su izdržali potres. Dobro su sazidani,a i drži ih dobro limeni krov. Crnković spušta žicu četku u njih i ono čađe što je ostalo od prošle zime struže sve dok ne budu čisti.
Na krov se obično popnu samo Djed Mraz i dimnjačar. U ovom slučaju, niz snjegobrane se Crnković obavljena posla spušta sigurno na tlo. Kod mene sigurna sezona loženja može početi trenutno. Veli da ga sad svi zovu kao ludi. Posla ima napretek. Treba rješavati stare, dimnjake, nakon potresa novosazidane dimnjake, treba provjeriti i one na puno većoj visini koji su na vrhu stambenih zgrada. Nije ovo posao za ljude koji se boje visine. Zna biti i gadnih situacija kad je krov klizav i opasan, ali netko mota i to obaviti. A on to radi već 25 godina.
Završio je dimnjačarsku školu u Zagrebu. Dolazi iz obitelji koja se dugo bavi tim poslom, a danas je sve teže naći radnike koji bi se ovim poslom bavili. Niko ne želi penjati se na krov i po vjetru i zimi, snijegu ili pakleno vrućem suncu. Bar ovdje posla uvijek ima, a gdje ima posla ima i zarade. Telefon mu zvoni. Treba riješiti neki problem na drugom dijelu grada. Pozdravlja i sjeda u svoj automobil. Do neke druge prilike doviđenja. Moj pas laje na njega. Kao da je poštar.
Miroslav Šantek Cobra