Dobri duh Petrinje. Tako ga zove Mićko. A Mićko je Milan Herceg, čovjek koji se već 40 godina na sve moguće načine veže za Folklorni ansambl Petrinjčica Petrinja – oblika narodnog folklora kakav se od pamtivijeka štuje na ovim prostorima oko Petrinjčice i Kupe.
Dobri duh je Ivan Rizmaul. Poznato petrinjsko lice. Učitelj. Povjesničar. Zapisivač vremena koje neumitno prolazi. Autor knjiga o petrinjskim običajima, pričama…Upravo je napisao novo djelo u svom autorskom nizu koje se ukoričilo pod nazivom Folklorni ansambl Petrinjčice Petrinja čuvar narodne baštine 1982. – 2022. Dakle, ovdje se obrađuje priča o 40 godina ovog društva, a jedan dio knjige govori i o Petrinjskim betlemašima.
Dizajn je dobar. Jarka crvena podloga i tijelo folklorašice u pokretu sa živopisnim bojama na narodnoj nošnji koju nosi na sebi. 136 stranica, zanimljivi podaci, pregršt fotografija – crno bijelih i u koloru, fin miris svježeg tiska papira, 500 primjeraka. Nešto što je poželjno imati u svojoj kućnoj atmosferi.
Prepoznatljiv krasopisan rukopis kojeg poznam od prijašnjih izdanja. Kratko i jasno piše Rizmaulovom rukom: Srdačno, Ivan Rizmaul, Petrinja, 19. listopada 2023. To je datum kad će se ovo izdanje promovirati u Vatrogasnom domu s početkom u 19 sati.
Hrvatski dom danas je veliko gradilište. Buka strojeva izmješana s glasovima radnika. Krenulo se poslije potresa u kompletnu obnovu, a dok se sve ne završi, taj centralni dio petrinjske kulture, a samim tim i folklora koji se iza tih zidova godinama odvijao je raspodijeljen u više kontejnera u blizini gradilišta. U jednom od njih tražim Mićka. Svjedoka ove priče.
Upravo se, veli, vratio iz Gradskog poglavarstva, gdje je s autorom knjige Ivanom Rizmaulom, ravnateljicom Hrvatskog doma Vesnom Brebrić i novinarom Ivicom Miokovićem, voditeljom Petrinjskih betlemaša, bio na prijemu kod gradonačelnice Magdalene Komes, koju su upoznali s ovim novim petrinjskim tiskanim izdanjem.
Mićkova priča i počinje te daleke 1982. Mene osobno ta godina asocira na Novi val koji je harao tih godina muzičkom scenom i remek djelo grupe Azra “Filigranski pločnici”. Ali Mićko je volio plesati, slušati folklor, biti dio njega, pa je tako kao klinac upao u tu ekipu koja se u tada 4. gradskoj četvrti oformila kao KUD Dušan Ćorković. Bili su to veseli folkloraši. Plesali su, pjevali svirali, družili se, nastupali, putovali. Bili su brojni, a i vremena su bila raskošnija s novcem. Kaže da je prijeratni Gavrilović bio glavni sponzor nihovih putovanja, a zna se da je ime te tvornice znala svaka osoba u onoj ogromnoj bivšoj državi od 22 milijuna stanovnika – Jugi.
No, kako kroz povijest nestaju carstva, države, teritorije, nestala je i Jugoslavija, a nastala je Republika Hrvatska. Ali folklor je ostao živ i zaživio i nakon strahota rata i ratnih razaranja i od 1998. s današnjim imenom je nastupio s oko 600 nastupa. Prilično nevjerojatna brojka.
No, ni tu nije bio kraj problema. Potres je itekako uzdrmao temelje ovih petrinjskih plesača, svirača, pjevača, ali su i ti preživjeli. Dosta ih je napustilo grad, privremeno se skućilo negdje drugdje, ali svi se nadaju da će se uskoro stvari popraviti i vratiti na poziciju prije potresa. Ansambl ima puno opreme puno nošnji, tambura. Imaju svega. I vježbaju u Vatrogasnom domu i ovim putem preko Evo priče zahvaljuju tim momcima koji uskaču u pomoć kad je ozbiljna frka na gostoprimstvu svih ovih godina.
Može se s Mićkom o folkoru i 40 godina života pričati satima. O mnogim nastupima, dogodovštinama, veseljima, tugama, dalekim gradovima i bezbrojnim prijateljima iz drugih KUD-ova s kojima su se družili i koji su im pomagali kad im je bilo najteže. Ali najbolje je pročitati ovo Rizmaulovo štivo na kojem je radio godinu dana.
Miroslav Šantek Cobra