Čini se da na društvenim mrežama svi živimo vječno. Svakog dana facebook izbaci uočljivu obavijest kome je od vaših prijatelja danas rođendan. A ponekad vas podsjete na one kojih više fizički nema na ovom svijetu,ali virtulno još uvijek žive. I naravno, u sjećanju nas koje smo ih poznavali.
Marijan Pribilović. Rođen 22. listopada neke godine. Moj česti sugovornik o fotografijama i foto opremi na beskrajnim ljetnim kavama terase kafića Shpitza ispod zapuštene Petrinjke na trgu. Ili zimi u Klobuku. Pušio je Lucky Strike. Vozio crveni BMW. Istinska žrtva ratnih sukoba koji su mu oštetili zdravlje.
Jedno kratko vrijeme bili smo i profesionalni kolege. Snimao je video materijale za neke TV kuće. Snimao je i svadbe, događaje, veselja i radosti. Čak je bio pokrenuo i lokalnu TV. Sastajali smo se često i po raznim terenima, zadacima…
Kao i mnoge građane i prijatelje koji su ga poznavali šokirala nas je iznenadna vijest da je umro. U veljači 2017. Prerano. Puno prerano.Nije doživio ove zadnje korona – potresne katastrofe. A da jest, sasvim sigurno bih bilježio sve te trenutke. U to nema sumnje.
Pribija nema već šest i pol godina. Neće se više nikada vratiti s tog mjesta gdje ćemo svi jednog dana otići. Ovisi kakva nam je sudbina. Ali on je bio čovjek foto – video kroničar ovog grada. I Petrinja je dosta izgubila njegovim odlaskom. Pridružio se cijelom nizu ljudi koji su otišli, a njegove fotografije mnogi imaju. Kao uspomenu na njega i vrijeme koje je prošlo. I te Petrinje koju je toliko volio snimati.Život ide dalje, a taj facebook arhivira i aktivira sjećanja.
Miroslav Šantek Cobra