SVE PRŠTI OD LJUBAVI

Nevenko Bućan živi na relaciji Graz – Petrinja. Radnim danom je pedijatar u jednom gradskom vrtiću, a odmah preko puta te dječje zgradice je njegovo austrijsko prebivalište. Živi u maloj zgradici u kojoj se neprestano rađa kultura. Ispod njega je malo kazalište, a u prostorijama pored njegovog životnog prostora razni glazbenici vježbaju i stvaraju zvučnu umjetnost.

Već preko 30 godina živi i radi u tom austrijskom gradu, a vrlo često sjeda u automobil i sklop autocesta ga dovezu sve do izlaza u selo Lekenik iz kojeg se u daljini na obzoru plave obronci Hrastovačke gore i bijeli grad ispod njih. Za tri sata vožnje i preslušavanja par glazbenih albuma, on se vraća u svoj voljeni grad. U njegovu “Kućarevu”.

Nevenko je jedan od onih ljudi koji se bave različitim oblicima umjetnosti i koji i svoj život provode na taj način. Glazbenik, slikar, pratitelj i poznavatelj filmske i glazbene umjetnosti upravo je u upleten u velikim dijelom petrinjsku priču usred Graza. O tom događaju zna jako malo ljudi, a za Evo priče je ispričao svoju priču.

NEVENKOVA STRANA PRIČE

U Grazu sam tijekom godina stekao puno novih prijatelja i ljudi s kojima se družim i razgovaram o umjetnosti. Često im govorim i o Petrinji, tom malom gradu iz kojeg dolazim i koji me je oblikovao u ranoj mladosti. O događajima i ljudima koji su ostavili svoj trag u njemu, a naravno, nažalost i o tom potresu koji ga je u velikoj mjeri uništio i razorio, ali za mene će Petrinja uvijek postojati i uvijek će biti moj dom. A izgradit će se i novi grad s novim šansama načina života i neki novi klinci će u njemu uživati.

Moj prijatelj Ognjen Persoglio je arhitekt. Rodom Zagrepčanin koji živi i radi u Grazu. Također je i fotograf i u zadnje vrijeme istražuje i zanima se za život i djela Ivana Kožarića, internacionalno poznatog umjetnika koji je rođen u Petrinji. Sam Kožarić je poživio sto godina, a zadnjih godina života je sam sebi pisao na ceduljama poruke, a jedna od njih glasi i: Sve pršti o ljubavi.

Prošle godine kada sam bio na godišnjem, on mi je došao u goste i oduševio se. Bilo je vruće ljeto, prehodali smo grad od Pigika do Senjaka i silosa, obale Kupe, baš sve dijelove. Napravio je seriju fotografija srušenog središta grada, a sama arhitektura i vizura grada ga je dojmila. Nije znao da je Petrinja tako dobro arhitektonski izgrađena, a i ovdašnji ljudi i njihova priroda mu se jako svidjela. Već tad se u njemu rodila ideja da se sve to uokviri u izložbu .

KRISTINA ANDLAR

Istovremeno se na tu priču dotaknula i druga priča. Kristina Andlar je knjižničarka u Srednjoj školi Petrinja. I ona je dobar poznavatelj djela Ivana Kožarića i na zidu knjižnice je imala taj natpis: Sve pršti od ljubavi, a potres je teško oštetio zgradu škole i napravio katastrofičan prizor. Preko natpisa je vidljiva pukotina na cedulji. Kristina je prije nego što je napustila opasno narušenu zgradu fotografirala taj prizor.

REALIZACIJA IZLOŽBE

Nakon povratka u Austriju, Ognjen je izrazio želju i ideju da se napravi izložba o Petrinji danas i Kožarićevoj poruci. Izradio je fotografije velikog formata, uokvirio ih, uzeo i fotku Krisitne Andlar, a pridružili su mu se i dvoje austrijskih umjetnika sa svojim dijelima – fotografkinja Ulrike Rauch i poznati dizajner Jörg Vogeltanz. . Također sam i ja upao u tu priču sa dvije instalacije. Taj projekt smo nazvali “Sve pršti od ljubavi”, kontaktirali tamošnju udrugu Nova kultura koja je preuzela organizaciju i u središtu Graza postavili izložbu koja je jako dobro posjećena. Čak pedesetak ljudi je došlo na otvorenje, a izložba je otvorena mjesec dana.

Ja sam iz Petrinje na otvorenje izložbe donio domaću hranu. Kobasice, salame, čvarke, špek, sir, kolače. Naravno, sve je to planulo, a hrana im se jako svidjela. Čak imam narudžbe koje iz Petrinje nosim – tražen je vrlo sir iz Strašnika.

RASJED

Ognjenova foto priča petrinjskih kadrova je fotografski realna i dokumentarna. Zaustavljeno vrijeme, ali i poruka neke buduće nade za boljim vremenima, a ja sam postavio dvije instalacije koje sam nazvao Rasjed. Jedna je video instalacija u kojoj se filmski pukotine stapaju s drugim pukotinama u nedogled, a druga je priča o rasjedu koji je potres ostavio u ljudskim dušama, životima i sudinama. O onome što se ne vidi izvana, već o problemima razdvajanja cijelih obitelji, prijatelja… U svojoj radionici u Grazu izradio sam dva drvena križa veličine dva metra i metar i sedamdeset koji su naslonjeni jedno na drugo, a između njih je raspuknuta petrinjska cigla. Oni simboliziraju dva čovjeka. Onako, kako to ja vidim.

PLANOVI ZA POSTAVLJANJE IZLOŽBE U PETRINJI

Kad se ovaj austrijski dio izložbe završi, želja nam je prebaciti je u Petrinju i pokazati je Petrinjcima. Treba nam tehnička podrška. Nešto novca da se izložba kombijem doveze i da se smjeste u Petrinji autori koji bi bili na otvorenju. Također, problem je prostor za ovako nešto. Imao sam neke pozitivne razgovore s Katom Benac iz Natura centra SMŽ jer oni u ovom trenutku imaju jedini pogodan prostor s mutimedijalnom opremom za ovako nešto. A ako i ne uspijemo iz nekog razloga tamo, možemo ju prolongirati za buduću, skora i kako vidim bolja vremena jer je i Hrvatski dom i Galerija Krsto Hegedušić u izgradnji, a najviše me raduje Munjara. Nešto od sveg toga će biti sigurno.
Miroslav Šantek Cobra

Foto: Elias Rauch