Dugo je trajao pljesak. Dugo. Baš kao kao što je dugo padala hladna zimska kiša po petrinjskim krovovima i ovoj zgradi OŠ Mate Lovraka u čijoj je auli Maja upravo završila svoj kratki govor. Radost joj je na licu i vidi se velika uzbuđenost u njenom biću.. Savija se od želje da svoje riječi prenese punoj auli. Govori u mikrofon otežano, ali razumljivo svima onima koji ju slušaju.
Sjedi u invalidskim kolicima, a na stolu ispred nje su poslagani primjerci njenog romana kojeg ove večeri promovira. Ovo je njen roman prvijenac. Nazvala ga je “Osobne priče i avanture jedne inamorane cure”. Napisala ga je u teška vremena za sve nas. U korona lockdownu i potresu. U objektivno rečeno – gadnoj kombinaciji. Ali ona govori da je to njen bijeg u mir i sebe. U neku svoju sigurnost. I svima nama koji ju slušamo kako govori o sebi, poručuje da probamo i svi mi naći neki svoj mir u našim životnim problemima. A život je lijep i dragocjen. Mnogima se u publici tada nešto stisnulo u grlu.
Maja Latinčić je u invalidskim kolicima cijeli svoj život. Sada već 23 godine. Boluje od celebralne paralize i osoba je s invaliditetom. Ali je i nevjerojatno veliki borac. Uz pomoć prvenstveno svoje obitelji koja, baš kao i Maja nije njen invaliditet shvatila kao bolest već kao stanje protiv kojeg se stalno, svakodnevno treba boriti, ona putuje ovim žiotom koji joj je dat. Drugo nema. Na njenom putu su mnogi ljudi koji su joj pomagali i koji će joj uvijek pomoći.
Maja je i član Udruge osoba s invaliditetom Sisačko-moslavačke županije u kojoj ima puno prijatelja i dragih ljudi. Ta udruga joj je i pomogla da objavi svoj prvi roman u kojem glavna junakinja Doris u obliku dnevnika opisuje svoj život, svoje uobičajene dane, svoje prve ljubavi. Dnevniku povjerava sve svoje snove, svoja nadanja i želje. Roman je financijski pomogla Sisačko – moslavačka županija i Grad Petrinja. Knjiga je zasada tiskana u 300 primjeraka i nije na prodaju, al svako tko je želi može ostaviti novac – prilog za pomoć udruzi.Majina želja je da nakon Petrinje i ove škole koju je pohađala predstavljanje romana bude i u Zagrebu i Splitu.
Maja je od djetinjstva zavoljela španjolski jezik, naučila ga, a danas ponosno može reći da je studentica Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Njen život je prepun fizičkih barijera i prepreka koje ljudi bez invaliditeta jednostavno ne primjećuju. A trebali bi svi više obratiti pažnju na ljude koji fizički zbog invaliditeta ne mogu bez tuđe pomoći ući u svaku zgradu, dućan, kafić..Ovom svijetu treba puno više spoznaja o tim problemima.
Majin život ovisi o drugim ljudima. Ali je u glavi jaka sama sa sobom. Svjesna je da ne može učiniti neke stvari kao većina ljudi na ovom svijetu, ali ona se bori. Itekako. Savladava prepreke. Živi svoj život. Nakon ove večeri, tko ju je vidio i čuo na njenoj promociji i osjetio tu energiju, teško da išta može reći osim: Svaka čast! Bravo!
Maja čvrsto vjeruje u Isusa Krista Spasitelja. U njegove riječi i obećanja. Tražila se i preispitivala u njegovoj vjeri, ali sve više mu je naklonjena i on je danas sastavni dio njenog bića. A ako doista, kako sam Krist kaže da postoje anđeli na onom drugom svijetu, onda čovjek nekako dođe do zaključka da su Maja i svi ljudi s invaliditetom, oni koji se ne mogu sami brinuti o sebi, oni koji su fizički slabiji i nemoćniji, oni koje je sam Krist najviše štitio – anđeli na zemlji. A život ide dalje. I uporna kiša koja pada, jednom će stati i zasjat će sunce.
Miroslav Šantek Cobra