U ovom trenutku on je najljepši paviljon u Hrvatskoj. Zato što je potpuno novoobnovljen, glanc kao ispod čekića, a njegov metal je star preko 130 godina. Nije to neka obična stvar. Njega su izgradili bečki majstori čija firma i dan danas posluje i bavi se istim zanatom – to valjda govori sve o njegovoj kvaliteti.
Uskoro će se službeno otvoriti. Tek što nije. Vjerojatno će to biti svečanost kako i doliči obnovi simbola Petrinje i ovdje će se ukazati svi zaslužni za njegovu obnovu i tada će se saznati svi relevantni podaci o njemu.
Ali večeras je zasvijetlio i svojom rasvjetom se uklopio u adventska svjetla ukrašenog gradskog parka. Ljudi prolaze, zastaju, gledaju, fotografiraju. Ovdje je i petrinjski Indijanac. I on ga razgledava. Veli da su ga dobro napravili. Sviđaju mu se kocke oko njega. Već gleda na koji će način čistiti borove iglice koje će se zavući među taj slovenski granit na zemlji. Ako ima netko u ovom gradu da ne zna – Indijanac svojom metlom čisti i paviljon i okoliš crkve. Besplatno. Kaže da volontira samom Bogu. Tuži se na starost, na godine koje su ga stisle, ali ne boji se se smrti. Veli da će mu i tada biti dobro, a dok se to ne dogodi, čeka proljeće kad će plijeviti vrt.
A paviljon doista izlegada dobro u ovom sumraku. Sjaji od novine, nova rasvjeta ga dobro osvjetljava, na suncu mu se sjaji bakreni krov. Živit će on još 130 godina. Nadživjet će sve nas. Ovako, kad ga gledam, pada mi na pamet grupa Queen. I pokojni Freddie Mercury kad je sredinom osamdesetih za potrebe filma Highlander, zapjevao pjesmu A Kind Of Magic.
It’s a kind of magic
Magic, magic, magic, magic!
(Magic), a-ha-ha-ha-ha-ha, it’s magic! A petrinjski park za Petrinjce doista i jest neka vrsta magije ili čarolije. Nešto što nosiš u srcu i sa sobom – gdje god da odeš.
Miroslav Šantek Cobra