Nedavno se zvala Ljuba. Bila je utjelovljenje fiktivnog lika žene koja je iznikla iz pera Vesne Brebrić koja je napisala scenario za predstavu “Glavu gore”, a koja je nedavno premijerno izvedena na pokretnim daskama školske aule OŠ Dragutina Tadijanovića.Ta Ljuba, sredovječna žena koja zabada nos u sve stvari oko sebe i ogovara i špijunira susjede, žena s kojom je teško živjeti, postoji pod drugim imenima i u stvarnom životu. Svako zna neku sličnu njoj. Ali kako kao amaterski glumac ući u srž i bit takvog lika je poprilično zahtjevan posao. A ona ga je odradila najbolje što je mogla (uz podršku i odličnu izvedbu njenih kolega te predstave), u toj mjeri da su se neki gledatelji začudili njenoj energiji, a i danima poslije, kad se obično sve brzo zaboravi, doživjela je i susrete na cesti ljudi koji su je gledali na premijeri i koji su je pozdravljali i prilazili joj.

Ivona Hodak je Petrinjka. Iz jedne bijele kuće obgrljene visokim borovima pored stambenih zgrada naselja Sajmište. Pripadnik generacija koje su doživjele i proživjele “zlatne osamdesete”, – vrijeme kad je u Petrinji bilo svašta moguće, a pogotovo za tadašnju mladost koja po izboru glazbe, tulumima i pogledima na alternativnu umjetnost i kulturu nije nimalo zaostajala za velikim svjetskim gradovima. Kad se Nick Cave tek pojavljivao na sceni, u Petrinji je imao puno fanova koji su odlazili na njegove koncerte. Joy Division, Laibach ili Bauhausi su se slušali, kao da je to neka sasvim normalna, uobičajena stvar.

Organizirali su se koncerti, izložbe, slušaonice glazbe, radio emisije. Sve je prštalo stvaralačkom energijom tih predratnih godina. I nju je ponijela ta energija, pa je s prijateljicom Suzanom Kovačević imala ideju napraviti alternativnu predstavu Malog princa, a glavni lik bi bila njena devet godina mlađa sestra Kristina. No, ta zamisao se nikad nije izrealizirala, a i nadolazeći rat je jednostavno ubio i razorio sve te generacije mladih ljudi i razbacao ih u potpuno drugom pravcu.

Tuđi, privremeni stan u zagrebačkoj Mihanovićevoj ulici, ispaljeni meci u zrak pri novogodišnjem slavlju koji joj ulaze kroz prozor. Svjetla velegrada koji slavi i pomisao na pedesetak kilometara udaljeni mrak okupirane Petrinje. Turobne i zabrinjavajuće misli o ostavljenoj kući, o povratku, o ljudima za koje ne zna gdje su i što rade. I da li su uopće živi.Imala je želju upisati režiju, ali se odlučila za neki sasvim drugi fakultet od kojeg i danas živi.

U jednom trenutku se život svih ljudi počinje ubrzavati. Kad nestane mladenačka, školska bezbrižnost i kad se pojave egzistencijalni problemi i zahtjevi, godine počnu jednostavno letjeti. Prolaze u nizu. Povratak kući, obnova, novi život koji nije ni nalik onom prijeratnom, sve se to pretvori u galopirajući niz godina. I onda, te kasnije, tek u zrelijim i pametnijim godinama, dođe se do spoznaje da samo djelovanje kroz umjetnost može bar na neki način zaustaviti vrijeme. Kad nešto napravite javno i pred publikom, to zauvijek ostaje negdje zabilježeno.

Prijavila se na jedan glumački seminar, radionicu koja joj je dala polet, volju i hrabrost da se prijavi u amatersku glumačku družinu Scena Sisak.Tu dolazi i do probijanja leda treme i prve uloge pred gledalištem sisačkog kazališta 21 u predstavi Veronika. Tek mala, sporedna uloga konobarice, ubrala je dobre kritike struke u Laktašima i to joj je dalo vjetar u leđa. Slijedile su godine rada i nastupanja, a ostala je zapažena u predstvavama Bajka o bajkama i Bizarno iz produkcije Scene Sisak. Pa sve do još uvijek friške Ljube.

Sjedili smo u ledeno jutro uz staklo petrinjskog kontejnerskog kafića uz kavu, a Ivona je pričala kako je puna budućih planova. Želi putovati, posjetiti London iduće godine i naravno, i dalje nastupati na kazališnim daskama. Taj prilični trud koji je potreban svakome da bi naučio svoju rolu u nekoj predstavi, od onih prvih čitanja, pa do samih proba s ekipom i beskrajnih razgorvora sa svojim likom u tišini i praznini svoje sobe je vrlo zahtjevna stvar za ljudski mozak. I jedino ga na taj način, kroz stalno učenje možete i održavati sve do duboke starosti. Taj rad na sebi odlično utječe na cijeli organizam i kvalitetu života. Ona to naziva mentalnom higijenom.
Miroslav Šantek Cobra