Toto je izišao iz svoje kuće s dvije plastične vrećice u rukama. Dom ovog najstarijeg petrinjskog, a i puno šire aktivnog novinara Antuna Petračića koji će iduće veljače napuniti 81 godinu, nalazi se u Dugoj ulici. Krenuli smo niz nju u smjeru tvornice Gavrilović kroz špalir obiteljskih kuća čiji zidovi i fasade pamte mirise svinja i stoke koji su desetljećima dovažani u tvornicu, a i mnogi majstori mesari su živjeli u neposrednoj blizini svog radnog mjesta. Toto me vodi do jedne takve klasične mesarske kuće prizemnice s velikom metalnom ogradom na adresi 34a koja potpuno sakriva prolaznicima pogled u dvorište. Iza vrata se čuje glasan zvuk lajanja čupavog psećeg čuvara, a nakon njegove glasne uzbune o prisustvu uljeza koji žele ući na njegov teritorij, iz kuće izlazi gazdarica Komlinović Iva i sa smiješkom nas pozdravlja i pušta u dvorište. Čupavo stvorenje s repom se zove Bak i čim je upio naše mirise poprilično se smirio.
Iva nas preko prostranog dvorišta vodi prema natkrivenoj ljetnoj terasi. Oko nas i trava i zemlja i gole grane drveća su zaleđeni. Prosinac je ove godine pokazao bijele i ledene zube u mjeri kakva se već dugo u našim krajevima ne pamti i nije baš vrijeme za odlazak do ljetne terase. Ali Iva razmiče najlonsku foliju koja prekriva ulaz i uvodi nas u nešto što ne postoji nigdje. Doslovce. Ušli smo kao u scenu nekog filma. Ispred nas na zidu terase nalazilo se pravo malo privatno svetište. Neka vrsta umjetničke instalacije koja bi malo kome pala na pamet. Preciznije rečeno, ovako nešto u ovolikoj mjeri ne postoji ni u Petrinji, a vjerojatno i puno dalje od ovog starog gradića prodrmanog nedavnim potresom.
Ovu diplomiranu učiteljicu razredne nastave s pojačanom inormatikom koja radi po cijeloj županiji – od OŠ Jabukovac, OŠ Topusko, OŠ Jasenovac i područna škola Puska, sam ugledao u ona kaotična postpotresna doba kako u društvu svog dečka Maria, dok je trajalo rušenje nekadašnje Robne kuće Petrinjka pregledava gomilu šute izmješane s debelim šipkama željeza i izabire nekoliko cigli. Odnijela ih je kući kao uspomenu na tu građevinu ili kao uspomenu na grad koji je postojao i kojeg nikad više neće postojati u tom istom obliku. Ideja je izgedala poprilično čudna, pogotovo ako se stavi u vremenski okvir neposredno nakon potresa kad su mnogi građani napustili grad, kad je malo što u njemu funkcioniralo i kad su svi gledali kako da se oporave od nanesene štete.
Ali, evo skoro tri godine od tog groznog događaja, na zidu te terase u obliku stucke – petrinjskog simbola, naljepljene su cigle s mnogih petrinjskih građevina koje su oštećene ili su uklonjene u potpunosti. Na svakoj cigli je i fotografija kuće koju je do tog udara tvorila. Iva je stvorila cijeli zid uspomena za nju neprocjenjive vrijednosti. Kaže da je oduvijek bila kreativna i da se ova umjetnička instalacija morala dogoditi. Kao oni albumi sa samoljepljivim sličicama, tako Iva zna svaku ciglu u tom nizu i može isporučiti velike količine podataka o tim građevinama. Ona je ustvari, napravila neki intimni, privatni gradski muzej.
Ljeti i za toplog vremena dok sjedi na terasi ukrašenoj gradskim uspomenama se odlično osjeća. I njeni prijatelji i rodbina se dive njenoj ideji i podržavaju je u tom naumu. Ona kaže da su njena vrata otvorena svima koji bi htjeli to vidjeti, a tko zna, možda u nekim danima i vremenima koji dolaze, ovdje budu na razgledavanje dolazili i školski razredi ili vrtićka djeca. Čvrsto je odlučila da će cigle zalijepiti na zid i neće biti mobilne. Možda se i turistička zajednica zainteresira za njen mali muzej.
A onda je Toto iz vrećica izvadio poklone, ali ovi predmeti su novina, ono što se ugrađuje u objekte u trenutnoj obnovi i nešto što će tvoriti novu Petrinju. Poklonio joj je crijep s krova Hrvatskog doma u izgradnji, kaplaj s naselja Petrinia s Bikane i granitne kocke koje vode u Galeriju Krsto Hegedušić i glazbeni paviljon. Meni osobno sve ovo liči na neki drugačiji način na album The Wall – Pink Floyda. Zanimljiva je pomisao što sve skrivaju petrinjska dvorišta.
Miroslav Šantek Cobra