HOĆEMO STRUJU!
Čovjek se zvao Aleksandar Winkler. Bio je petrinjski gradonačelnik za čijeg je mandata donesena odluka da Petrinja dobije javnu rasvjetu na struju. I tako je daleke 1912. godine na nasipu Petrinjčice izgrađena zgrada Gradske munjare. Tadašnja ekipa je očito jako dobro znala što radi, bili su dobro informirani o novim izumima i tehnlogijama pa su investirali u dva stroja na diesolovo ulje, svaki stroj je bio jakosti 80 KS, a generatori koji su punili akumulatorske baterije 60 KW. I tako je istosmjerna struja potekla petrinjskim ulicama.
Naravno, ne možemo ni zamisliti koliko su tadašnji majstori imali problema s tom električnom mrežom koju je počelo korisititi sve više kućanstava – Petrinja je tada imala 6000 stanovnika, mreža je često ispadala, gradske vlasti su imale problema i s nabavom ulja za rad, baš kao i sa naplatom. Ali sve je to nekako funkcioniralo do pedesetih godina kad se Munjara gasi i grad se spaja na dalekovodnu mrežu.
PROPADANJE STAROG ZDANJA
Velika hala u kojoj je godinama stolovala ogromna buka strojeva je utonula u tišinu. A zatim je i patina vremena počela nagrizati njenu unutrašnjost, a i vanjski dio ove prekrasno izgrađene zgrade iz nekog drugog vremena. Manji dio Munjare je ostao na neki način u funkciji. Ovdje se nalazio Centar za socijalni rad, stanovi za obitelji slabijeg socijalnog statusa, a moj priajtelj veli da je prije rata u toj zgradi polagao prvu pomoć za vozački ispit. No, Domovinski rat i poraće su tu zgradu potpuno devastirali. Propadala je naočigled. Tek su pojedini ugledniji građani pokušavali od nje napraviti Munjaru kulture, ali tek kad je Grad kupio tu zgradu i kad je postala gradska imovina, moglo se krenuti s nekim ozbijnijim planovima.
UKAZUJE SE NOVO ZDANJE
Prije potresa se krenulo u realizaciju obnove te zgrade u sklopu Intervencijskog plana – Grad na Kupi, koja je trebala postati multimedijalni centar, gradski muzej s ugostiteljskom terasom iznad Petrinjčice. U vrijeme korone zabijali su se betonski stupovi duboku u zemlju i gradila se terasa, a potres je zaustavio obnovu zgrade Munjare i teško ju oštetio. Trebalo je srušiti cijelu zgradu i početi ju zidati ispočetka. Ove godine su ti radovi dosegnuli skoro svoj kraj i Munjara se prije nekoliko dana ukazala građanima. Zabljesnula je u svojoj novoj ljepoti i nema sumnje – uskoro će otvoriti svoja vrata građanima. Naravno, da će to biti događaj kojeg će gradske vlasti predstaviti građanima i koji će ući u povijesne knjige, a do tada se strpimo.
Ovo je samo priča o bještavilu nove zgrade koja se ukazala na nasipu pored izgrađene terase i još uvijek prepune hrpe radnika koji ju dovršavaju i spremaju za novi život. A to čekaju svi Petrinjci. Tko ne bi popio kavu skoro iznad površine Petrinjčice i tko ne bi osjetio ponos nove građevine koja je izgrađena i koja postaje dio neke staro – nove Petrinje.
Miroslav Šantek Cobra