More
    HomeReportažeGDJE SI BIO 29.12.2020.?

    GDJE SI BIO 29.12.2020.?

    Published on

    spot_img


    Postoji taj grozan datum kojeg ne možemo izbrisati iz naših života. Sve dok smo živi to kolektivno sjećanje na tisuće nas koji smo se zatekli tog datuma na koordinatama “petrinjskog” potresa, dio je našeg sjećanja i razgovora s drugim ljudima. Baš svi znamo što smo u tom trenutku radili. Priče su sve odreda loše. Ovo je moja.


    ZAUVIJEK ZAUSTAVLJEN U POTRESU


    Ima, nažalost, nas koji smo obišli cijeli svijet na krilima tog petrinjskog potresa. Snimljeni smo videokamerom u samom trenutku udara. Čuju se naši krikovi, čuje se kako se zemlja trese i imamo puno pregleda na YouTubeu. Neželjeno smo ušli u povijest.


    Zimsko sunce je bilo. Prošlo podne. 12:19. prije tri godine. Utorak, 29.12. 2020., kafići zatvoreni, svijet zaustavljen koronom.Društveni život ne postoji. Nebo plavo bez tragova mlažnjaka. U tijeku je pressica tadašnjeg gradonačelnika Darinka Dumbovića.Stoji okružen novinarima na rubu petrinjskog parka u samom središtu grada. Govori o šteti nastaloj od potresa dan prije koji je oštetio mnoge zgrade. U jednom trenutku ga prekida podzemna buka.

    Trenutak silovitog udara. Snimio sam fotografiju mojih kolega novinara kako padaju od siline trešnje
    Pakao na zemlji. Prašina od srušenih kuća prekrila je kolonu automobila
    Neviđene scene. Ljudi su odmah, par sekundi nakon potresa pohitali u pomoć osloboditi zatrpani automobil u kojem su otac i dječak prignječeni teretom


    Kao da ide sredinom glavne ulice, tutnji užasan zvuk, a iza njega, kao od šale ruše se krovovi starih kuća. Odjednom nas je neočekivana sila sve razbacala kao igračke. Prvi put u životu nisam znao kako se zaustaviti, kako ostati na nogama kad te tlo ispod tebe pomiče protiv tvoje volje. Psovao sam najsočnije psovke koje sam znao.


    Ljudi su vrištali. Vikali da se sklonimo od drveća. Vidio sam kako pada s četrdesetak metara visine veliki križ s crkve svetog Lovre, a nebo se zacrnjelo od jata ptica koje su poletjele u bijeg.


    BOMBARDIRANJE

    Čim se zemlja smirila, stvorila se velika zavjesa od prašine. Ništa se nije vidjelo. Automobili su trubili, iz prašine se ukazuju dvoje starijih ljudi. Uplašeni i blijedi prelaze cestu. Ne znaju što učiniti. Ulijećem u taj oblak koji se počinje razrijeđivati. Snimam fotoaparatom kaos. Nije film, već je stvarnost. Kuće u nizu su se srušile. Jedna je potpuno zatrpala automobil. Krov se savio od tereta. Ljudi viču da je unutra dijete. Gledam nestvarne scene. Gomila ljudi trči u pomoć ne mareći za svoju sigurnost. Rukama otrpavaju šutu i grede. Vade iz auta dječaka. Daju ga na čuvanje nepoznatoj ženi na autobusnoj stanici.

    Vatrogasci i građani zajedničkim snagama spašavaju ljude iz zatrpanih automobila
    Čudo je da nije bilo puno poginulih ljudi. Tko može preživjeti pad ovolikih cigli na cestu u par sekundi?


    Vrlo brzo reagiraju i vatrogasci. Režu lim. Vade čovjeka van. Živ je. Stavljaju mu sina u naručje. Prizor koji tjera na plač. Sa svih strana, iz svih kuća izlaze uplašeni ljudi. Neki su krvavi. Svi pomažu jedni drugima. Ubrzo stiže i vojska. Mladi momci i djevojke u uniformama kreću u pomoć. Sve izgleda kao da su središte grada preletjeli bombarderi, ispustili teret i otišli. Užasnih prizora je na svim ulicama. Ne želim ih ni opisivati. Trebalo bi mi stotinjak stranica teksta.


    KAD VIDIŠ SMRT


    Neprestano sam snimao te prizore.
    Nisam ni znao u kakvom stanju mi je kuća. Kad sam napokon odlučio otići vidjeti svoj dom, prođoh kroz Turkulinovu. Tamo su odrasli ljudi stajali i plakali. Ispod gomile cigli nalazilo se tijelo mlade djevojke. Tko je prošao tim putem i tu se našao u bizini taj prizor će ga zauvijek pratiti. Zemlja se i dalje tresla. Potresi su udarali jedan za drugim. Otišao sam do prijateljice vidjeti kako je, a nakon toga i kod prijatelja u Kučerinu pomoći mu najlonom prekriti rupe na krovu i tavanu.

    Turkulinova ulica. Mjesto smrti mlade djevojke


    Moja kuća je izdržala potres, mada je u blizini centra grada. Moj pokojni brat je nakon Oluje u obnovi u zidove ubacio puno željeza. Ispostavilo se da je uradio sjajan posao. Unutrašnjost je izgledala kao da je vrag napravio tulum. Sve se srušilo, razbacalo, razbilo. Nema struje. Niko ne zna kad će i hoće li uopće doći. Odlučio sam se vratiti u epicentar.


    STIŽE EKIPA


    Sa svih strana stizalo je čudo. Kolone ljudi hitale su u pomoć. Mladići u najboljim godinama, jakih ruku. Mladi i besmrtni. Prebacuju drvene grede, cigle, čiste ulice. Ima ih toliko da se skoro sudaraju jedni s drugima. Umor i glad me počinju hvatiti. I zima. Cijeli dan sam bio na nogama. Zmazan kao prasac. A čeka me zadatak. Ja sam novinar. Trebam sve to opisati u jednom tekstu, ali kako.

    Evakuirani korisnici Doma za starije i nemoćne osobe. Omotani dekama čekaju rasplet situacije. Srećom, ovdje je sve odrađeno dobro i svi su zbrinuti
    Ljudi su sa svih strana došli u pomoć Petrinji

    Cijeli svijet je već čuo za naše nevolje jer su mediji odradili posao. Oni su, za razliku od nas ovdje imali struje u Zagrebu. A ja sam morao u mraku raščistiti sobu od slomljenih stvari da bi uopće došao do računala za koje ne znam da li uopće radi i čekati tu struju za koju su stizale vijesti da Elektrine snage rade na tome da grad dobije noću struju.


    BEZIMENE SESTRE I BRAĆA


    Pala je noć.
    Mračna i zvjezdana. Cijeli grad je u mraku i ruševinama. Zemlja se neprestano trese. Ljudi su u dovrištima. Niko nije u kući. Upalili su aute i sjede u njima i tako namjeravaju prenoćiti. I ja sam imao službeni auto – ali pokvaren već dva mjeseca. Njegov vlasnik se nije trsio s brzim popravkom, tako da je izgledalo kao da ga nisam ni imao. Mogao sam biti samo u mraku svoje kuće.

    Unutrašnjost moje sobe. Sličnu sudbinu dijele mnoge druge u okolini


    A na ulici su se začuli glasovi u mraku. Neki mladi momci i djevojke, bezimene sestre i braća su išli ulicom i vikali na sav glas treba li kome kruha, mlijeka, vode i konzervi. Bili su pravi spasitelji. Imali su dalmatinski naglasak. Ušao sam u kuću, vatru nisam mogao zapaliti jer nisam znao u kakvom stanju su mi dimnjaci. Hladnoća je bivala sve jača, san sve ljepljiviji. Samo su rotirke raznih boja vozila raznih službi parale mrak. Sve se treslo.Svako malo bi udario manji potres. Rekoh sebi nek ide sve u pizdu materinu, legoh u krevet i utonuh u tom kaosu i trešnji u san. Probudio me dolazak struje. Situacija je odmah postala nekako bolja i svjetlija. Upalio sam računalo. Radilo je. Napisao sam priču, a onda ponovo te noći otišao u središte grada.

    Pečenjar Lili je spasio život policajcu kojeg su ispred njegovog lokala zatrpale cigle. Potres mu je uništio sav biznis, a kad je iz tog kaosa uspio na danje svjetlo i sigurnost fotografije njegove djece rasplakao se.


    Vidjeh na glavnom trgu masu ljudi. Gorjele su vatre u buradi. Bilo je sigurno par tisuća ljudi koji su došli u pomoć Petrinji te noći. Vozila na pretek. Idućih dana stići će ih jako puno. Ovdje je nicao pravi šatorski grad. Sigurna i topla oaza s hranom i pićem. S odjećom i toplim osmijehom volontera sa svih krajeva Hrvatske.

    Postpotreesni dani za sve nas koji smo ostali u Petrinji u kojoj nije radio niti jedan dućan niti pekara i nije se mogla upiti hrana, izgledali su uz ovakve obroke koje su donirali i dijelili volonteri.


    Za mene osobno je potres tog dana prestao. Moj mozak je nekako asimilirao misao da je grunulo sada i ne može se više ponoviti. Bar još stotinjak godina. I više se nisam brinuo oko toga. Te noći sam dok je većina ili otišla iz grada ili spavala u autima, u svome krevetu spavao kao beba. Ujutro sam se probudio. Pogledao dimnjake, zapalio vatru i novi život je mogao početi. Šta je tu je.

    Miroslav Šantek Cobra

    Posljednje priče

    Kako se dečki “kale”. Bosi i skoro goli ispod snijega iščupaju “zvijer” koja hara Petrinjom

    Kroz desetljeća koja su prohujala ovim starim gradom, generacije mladića su se zaljubile i...

    Ljudi su se razveselili očekujući rukometni spektakl u Sisku. Međutim – utakmice neće biti! Evo i razloga

    U Sisku i okolici je ovih dana vladala pozitivna energija u očekivanju najavljenog rukometnog...

    Svaka čast ljudi!

    Veteranski centar Petrinja - ta nova, velebna zgrada koja je fizički i društveno nabolje...

    Tragovima Crnog Pere. Čovjeka koji je napravio omiljeno izletište Petrinjaca na vodi

    DON'T YOU (FORGET ABOUT ME) U jesen, kad bi u gustim šumama petrinjskog gorja, tlo...

    Sve priče

    Kako se dečki “kale”. Bosi i skoro goli ispod snijega iščupaju “zvijer” koja hara Petrinjom

    Kroz desetljeća koja su prohujala ovim starim gradom, generacije mladića su se zaljubile i...

    Ljudi su se razveselili očekujući rukometni spektakl u Sisku. Međutim – utakmice neće biti! Evo i razloga

    U Sisku i okolici je ovih dana vladala pozitivna energija u očekivanju najavljenog rukometnog...

    Svaka čast ljudi!

    Veteranski centar Petrinja - ta nova, velebna zgrada koja je fizički i društveno nabolje...