SAMA SAM
Bio sam umoran. I spreman za odlazak. Na neko toplije mjesto, u neki zadimljeni kafić u kojem se nađe poneka iskra života. Daleko od ovih stolica prepunih posjetitelja velike dvorane Hrvatskog doma. Ovdje je trajala svečanost. Okrugla obljetnica. Pet banki života zgrade u originalu nazvane Doma kulture, a onda Hrvatskog doma. Ali voditeljica te svečane večeri, Marela Morić je najavila mladi bend bez imena. Kao neka ekipa lokalne studentarije koju je zbližila ljubav prema sviranju i pjevanju i koji vježbaju u prostoru Doma i mogu se nazvati i domskim bendom .
I vidjeh te likove kako su izašli na binu. Počeli su svoje instrumente spajati na pojačala. Nisu bili tamburaši, još manje folkloraši, čak štaviše, tip je imao u rukama električnu gitaru, a imali su i pjevačicu – zgodnu curu u čizmama i kožnoj suknji. I glatkog lica obasjanog relektorima. Rekoh sebi – mogu ostati još deset minuta da ih čujem. Mislio sam da će odsvirati neki rock cover. Ali nisu. Odsvirali su autorsku pjesmu.
Prosinac je bio te 2004. Hladan vjetar mi je udarao u lice dok sam grabio krupnim koracima kroz petrinjski park. Grad se spremao na spavanje, debela noć je prekrila ulice, a kroz glavu mi je prolazila ta pjesma. Svidjelo mi se u njoj nešto. Nešto dobrog je u njoj bilo. Naravno, čovjek brzo zaboravi ono što čuje prvi put u životu. I mislio sam da je više nikada neću čuti.
Puno godina poslije pala mi je na pamet. Sjećao sam se njenog imena – Sama sam. Mislio sam da ju je možda neko snimio i stavio na YouTube i nakon upornog prekopavanja bespuća tog glazbenog servisa – nađoh ju. Odjednom je sve ponovo iskrslo. Srećom, neko je snimio taj tenutak videokamerom. Nešto u meni je govorilo da moram naći nekog svjedoka te priče da mi ispriča sve detalje o njoj. I našao sam ga točno 19 godina poslije.
ZVONIMIROVA VERZIJA PRIČE
Prosinac je 2023. Par dana do Nove godine. U središtu Petrinje susrćem Zvonimira Baljka. On je čovjek koji je odsvirao solo gitaru u toj pjesmi. Tamo na tom snimku je mlađahan, golobrad, žvače žvakaču i solira po uzoru na Zeleta Lipovaču. Danas ima više bora na licu, dugu kosu, popunjeniji je i s povećim iskustvom sviranja gitare od tih dana. i znatiželjan zašto se neko uopće zanima za tu pjesmu. Malo je razmislio, a onda mi je ispričao ono čega se sjeća.
Baljak kaže da su oni u to doba bila ekipa koja je studirala na Učiteljskom fakultetu, (bilo je i završenih učitelja) i koja se htjela povremeno družiti uz svirku i pjesmu. Dobili su prostor za vježbanje u Hrvatskom Domu i ponudu da zasviraju na toj obljetnici. Kao šećer na kraju. Prihvatili su i odlučili da odsviraju jednu autorsku pjesmu.
Armando Filipi iz Samobora je bio klavijaturista i autor pjesme Sama sam, koju je onda cijela ekipa aranžirala i prilagodila zvuk i akorde za glas Jelene Knezić Blažina, djevojke također iz Samobora. Bubnjeve je svirao Petrinjac Danko Hajnic, na basu Siščanin Dario Čulinović, Petrinjac Ivan Bešlić na gitari i Zvonimir Baljak na solo gitari. Uvježbavanje je išlo brzo i lako. I bili su spremni izvesti tu stvar što se na kraju i dogodilo.
A kad se dogodila i završila, niko nije mogao ni prepostaviti da više nikada neće biti odsvirana. Ta pjesma koja zvuči kao da je snimljena kasnih osamdesetih na petrinjskoj bini se rodila i umrla. Jednostavno se cijela ekipa ubrzo raspala i pošla svojim životnim putevima.
Postoji li ikakva šansa da se ponovo skupite i odsvirate tu stvar?
Nžalost, ne – veli Baljak.
Miroslav Šantek Cobra