Naručio je kavu, zapalio cigaretu i ukratko mi iznio svoj plan. A taj plan se zove improvizacija. Izmisli nešto. Kreiraj iz glave. I to u roku – “još jučer”. Trebam otići do Ivone i snimiti kadrove u njenoj sobi koji će poslužiti za videospot njegove nove pjesme koja će ovih dana zaživjeti. Šta je tu je. Taj Ivo Sanković mi je stari frend. Uporni zaletavač na vjetrenjače. Nema novca, nema izdavača, nema mašineriju iza sebe. Ima samo mali krug ljudi koji pro bono odrade neki dio posla za njega. I to je okej. Rekoh da ću otići na tu adresu.

Šarengradska svjetla se pale. Klinci viču dok se skližu na ledu klizališta. Iz pizzerije širi se zamaman miris hrane. Tamo na zapadu, sunce se naglo strmoglavilo iza brda i ocrtava tamnu siluetu kapele sv. Trojstva koja dominira iznad grada. Hladnoća se uzdiže. Led magli stakla automobila. Hodam kroz smrznuto blato prečacem do Ivonine kuće u Kaniži. Tamo gdje neprestano teče promet i gdje još ponekad izađe koji duh iz davno napuštene i zaboravljene birtije – “kod Japana”.
Kucam na vrata. Otvara mi Šepa. U osobnoj iskaznici mu piše Bojan Šeperac. To je lik koji je oženio tu Ivonu, zaljubio se u nju davno i odveo u svoj dom. Reper, hip hoper, svjedok nekog petrinjskog vremena koje više ne postoji, vrijeme kad su ovim postratnim ulicama iz zvučnika odjekivali stihovi benda Hram straha. Danas je opušten, stariji, zreliji, ima svoju firmu i ovako, subotom, uživa uz poveći televizor, vatru koja pucketa u peći i mačku koja spava na kauču. Gleda košarku. Priča o malom Mazalinu – lokalnom košarkašu. To loptanje pod obručima mu je u krvi. Čista opsesija. Šepu ne ometa to što treba snimiti kadrove za videospot. On gleda televiziju.

Ali zato je Ivona već obavila dio zbog posla kojeg sam ja došao. Sjedi za stolom u crvenom ogrtaču. Pije kavu. Upravo je ustala iz kreveta – ovog puta za potrebe snimanja videospota. Nisam ni slutio da ću dobiti tehničku pomoć u vidu jedne Bilje iz Siska grada. Ta Bilja je snimila Ivonu u njenom krevetu,a ja vidjevši snimljeni materijal odlučih postati redatelj i uputiti svojim idejama Bilju da snimi sve kadrove potrebne za spot. I tako smo prionuli na posao. Izrežirao sam neke scene koje su ustvari u konačnici ispale jako dobro. Opušteno i intimno. Namještali smo Ivonu po njenoj sobi, snimali je kako korača, gleda se u ogledalo, gleda kroz prozor, čak je i oskudno odjevena onako u ljetnom izdanju sjela na stolicu uz pravi ledeni snijeg njenog dvorišta.

Nešto manje od dva sata zabave, smišljanja, kadriranja, snimanja je proletjelo. Sad taj materijal treba smontirati, upotpuniti ga s glazbom i pustiti da zaživi na YouTubeu. Zauvijek će ostati uspomena na ovo zimsko veče. A sama Ivona je odavno osjetila svjetla pozornica. Bila je model, manekenka, mnogi su se kleli da je ona bila jedna od ljepših Petrinjki. I danas, ta teta iz vrtića izgleda sjajno. Kažu godine su samo broj, a ta pjesma Ive Sankovića se zove Da li si sretna.
Miroslav Šantek Cobra