Nažalost, umro je Cula. Zadnjeg dana siječnja 2024. U sedamdesetoj godini života. Proširila se ova vijest Petrinjom. Još do prije par dana je viđen u gradu. Na njegovim mjestima. U njegovom krugu gdje se kretao. I odjednom zauvijek nestao.
Stjepan Culović je bez dvojbe jedna od mnogih legendi ovog grada. Izbrazdanog lica dubokih bora, brade, rockerskog stava i načina oblačenja. Vječni zaljubljenik u ovaj grad, njegovu okolinu i Kupu. Nebojanski lik kojem nije problem iz Nebojana dovesti se čamcem do Petrinje i vratiti se u svoju vikendicu.
Ali Cula je bio i umjetnik. I to u nekim stvarima ispred svog vremena. Prije dvadesetak godina, obukao je lutku u prirodnoj veličini u odoru hrvatskog vojnika, zalio ju crvenom bojom kao krv i postavio na raspelo koje je zapiknuo na ulazu u gradski park pored Gradske vijećnice. Bio je to njegov umjetnički performans i ukazanje na položaj hrvatskih branitelja tog doba.Malo tko je shvatio njegovu spiku i furku tog puta.
Znao je raditi svakakve stvari od drveta. Imao je umjetničke izložbe, ostao zapisan u povijesnim knjigama, imao je dugo vremena i malog Daewooa s kojim bi kad bi me vidio na cesti zastao, otvorio prozor otpuhnuo dim motane cigarete i nešto duhovito dobacio i otišao svojim putem.
U svojoj novinarskoj karijeri, više puta sam ga spominjao kroz neke tekstove i priče, ali nikad nisam uspio napraviti s njim jednu veliku, životnu priču. Ona koja bi ostala za vijeke vijekova.I sve čovjek misli – ima vremena, sad ću ili uskoro ću, a vrijeme jednostavno iscuri, a priča se ne napiše. I njegovo vrijeme je iznenada zastalo. Preselio se na onaj drugi svijet. Zbogom Cula.
Miroslav Šantek Cobra
