RECEPT ZA DUG ŽIVOT
Došao je pješke. Ono što doktori preporučuju – desetak tisuća koraka dnevno za poboljšanje i očuvanje zdravlja, on je već sad, oko deset sati ujutro, pola tog broja ispunio. Iz svoje kuće u petrinjskoj Dugoj ulici, pa sve do restorančića pored Gavrilovićevog igrališta prekoračao je te njemu srcu prirasle gradske ulice, obavio usput par razgovora s ljudima i zadovoljan što je ovih dana pospremio i pripremio drva za loženje, ukazao se na ovom izrazito toplom vjetru veljače što fijuče nasipom Petrinjčice – vjetru za kojeg stari zapisi kažu da je nezdrav i da ga se valja čuvati, ali njemu je krvni tlak, šećer u krvi i općenita zdravstvena slika u normali, mada je ovih dana proslavio rođendan – i to čak 81.
Skladna obiteljska situacija, skladan dugogodišnji brak, supruga Ana, kćerke Andrijana i Vedrana i pogotovo moji unuci: Andrija koji je četvrti razred osnovne škole i mala Leda koja će ove godine tek krenuti u školu, med i propolis ujutro, žlica bućinog ulja dnevno za prostatu i jabuka na dan koja tjera doktora van – mada ih ja pojedem dvije i ne znam koliko sam već kamiona jabuka pojeo i hodanje, samo hodanje – to ti je recept za dugi život – govori Toto i naručuje radnički gablec i pivo.
Antun Petračić – Toto je ratno dijete. I to iz onog davnog 2. Svjetskog rata. Rodio se u cičoj zimi te veljače 1943. Vršnjak je najpopularnijih 80 – godišnjaka na svijetu koji ovih dana haraju planetom: Jaggera i Richardsa iz The Rolling Stonesa. Našao sam podatak da sam rođen u vrijeme kad je Njemačka slomljena kod Staljingrada, a i kažu svakakvi horoskopi i slične stvari da su ljudi rođeni u znaku Vodenjaka malo drugačiji od ostalih, nekako osobeniji i lucidniji na dobar način – govori uz užinu.
ZAUVIJEK NOVINAR
Nedavno je umro Zdravko Strižić – Strigo, poznati sisački novinar, Totin kolega i prijatelj, a Toto je njemu u čast u medijima objavio posljedne pozdrave i govor s ispraćaja.Striginim odlaskom, Toto je ostao na vrhu nevidljive liste novinara ovog kraja. On je u ovom trenutku najstariji aktivni novinar cijele Sisačko – moslavačke županije, a možda i šire od njenih administrativnih granica.
O njegovom radu i dugoj novinarskoj karijeri se već sve odavno zna. Usred životnog puta koji je ga je odveo na Pravni fakultet, a nakon završene dvije godine, imaginarna krava koja se posrala na cesti, odvela ga je na put bez povratka. Od prvih čitanja reklama na radiju, do prvih tekstova u novinama, dugogodišnjem radu za najveće i najtiražnije novine tog doba – Vjesniku i Večernjem listu i rada u informativnoj službi Garilovića koja ga je odvela u sve krajeve bivše države, a i svijeta je kroz novinarstvo poprilično vidio.

Nisi baš novinar, ako ne završiš na sudu. A ja sam završio dvaput, a i ti si tome svjedok jer si bio sa mnom prilikom tih događaja – kroz smijeh govori Toto. Ta krava koja se posere na cesti, a ti znaš napraviti priču o tome i vidiš detalje u okolini oko sebe i možeš prepoznati priliku je kjučna u ovom poslu. Prošao sam bezbroj zanimljivih situacija, upoznao puno ljudi, bio svjedok mnogih događaja petrinjske povijesti – još uvijek negdje postoji audio snimak reportaže mog ulaska prvog dana oslobođenja Petrinje. Puno je uspomena ostalo u meni.
Pitaš me kad bi se ponovo rodio, da li bi krenuo novinarskim putem. Naravno, da bi. Ovo nije lak posao, ali ja ga volim. I ti ga voliš jer inače ne bi tolike godine bavio se s njim.To je posao bez radnog vremena.Uvijek si novinar. Uvijek radiš.I svetkom i petkom. Ja sam i ove godine uredno platio članarinu u Hrvatskom novinarskom društvu i imam iskaznicu.Već preko 50 godina.
Godine su samo broj ako se čovjek dobro osjeća i ako voli posao s kojim se bavi. I danas, s preko osamdeset godina života idem po terenima i napišem poneki tekst za jedan portal i ne primam nikakvih novaca za to već dvije godine. Nemam više onu staru beskonačnu energiju, ali i dalje radim. Nekako se u ovim godinama čovjek pomalo usporava. Sve radi lakše i polaganije. Ali radim i dalje.

PETRINJA U SRCU
Petrinja je moj život i moja ljubav. Ja sam Petrinjac i zauvijek ću jednog dana i počivati na sv. Benediktu. A Petrinja se i sama mijenja.Uvijek se mijenja. Prošli su ratovi, potresi, danas je srušena, ali vjerujem da će se popraviti i biti ljepša nego ikada.Doista vjerujem u to. To govorim i svome unuku. On to još ne može shvatiti jer je dijete, ali za desetak godina, on i njegovi vršnjaci i sve generacije koje će doći će imati jedan lijep, moderan gradić,obnovljen i privlačan. Ugodan za život s puno prostora, objekata, javnih zgrada, sportskih dvorana.
Ono što me sada doista smeta i ljuti su poneki radovi na cestama koji nikako da se završe. I smeće koje neodgovorni pojedinci bacaju i nagrđuju okoliš. A raduje me kad vidim ove kranove iznad grada, radnike koji obnavljaju ovaj moj grad kojeg neizmjerno volim i za kojeg bi i život dao.
Miroslav Šantek Cobra