Takvim sjajem može sjati, samo što je prošlost sad

I ne može da se vrati, što je bilo tko zna kad

(Arsen Dedić)

S koje god strane dođeš u središte Petrinje, proći ćeš pored tih drvenih vrata i niza velikih prozora metaliziranih stakala. Stari hotel Banija. Zapuštena austrougarska zgrada s očajnom prazninom kroz koju pušu vjetrovi na spratu. Fasada koja otpada, zidovi koji pamte i puno bolje dane i vremena.

Jesen se vukla Petrinjom. Jesen 2004. Još uvijek friško postratno vrijeme.Ožiljci metaka i gelera vidljivi su golim okom na pročeljima starih kuća u središtu grada.Dok su drugi razoreni ratom gradovi već dobijali nova pročelja i novu životnu boju, moja Petrinja je zaspala u zaboravu. Puno godina poslije Miroslav Drljača Rus će napisati stih o ovom kraju:Srce toplo koje spava u šumama zaborava.

Kad se otvore vrata tog kafića po imenu “Mliječni”, put vodi ravno na poveći šank. S glazbene linije svira muzika s neke radio stanice. Cigaretni dim, lica gostiju, žamor glasova i niz separea i stolova uz same prozore. Ovdje je toplo i ugodno. Napolju kiša pljušti. Nebo je sivo,olovno i pred noć. I prazna ulica.

Kava na stolu. Puši se iz šalice. Dim cigarete leti prostorom. Sve to košta zanemarivo malo prema današnjem vremenu. Pogled se pruža na dodir Nazorove i Turkuinove.Ljube se i dodiruju na pljusku. Nema žive duše na cesti.Nema interneta, nema facebooka, nema YouTubea, nema ničeg ometajućeg. Ljudi imaju mobitele, ali ne bulje u njih. Tek ponekad zazvoni ta stvarčica i čuje se glas: Gdje si?

Miroslav Šantek Cobra