Sredina je veljače 2024. Toplo sunce, plavo nebo. Idealna kulisa za odlazak izvan grada. Tamo gdje se na jugozapadu protežu obronci te čudesne Zrinske gore. U ta šumovita brda u koja se možete lako i bespovratno zaljubiti. I ja sam jedan od te armije ljudi.

Poslije zadnjih kuća sela Cepeliš u smjeru sela Pecki, nalazi se poveći plakat zaostao još od prošlog ljeta na kojem se poziva ljude na filmske večeri – Cinehill Petrinja. Dio poznatog Motovunskog filmskog festivala. Nije to nikakva šala.Preko puta tog plakata je cesta ulijevo koja vodi na vrh brda. Tih ljetnih večeri je kod planinarskog doma na Piramidi bila čista pozitivna ludnica. Usred mraka šume prikazivali su se filmovi. Svirali su bendovi uživo do kasno u noć. I Darko Rundek je gore pjevao Šejna.


Danas, usred kalendarske zime s proljećem pred vratima, šuma je potpuno gola i prozračna. Parkirate li se na velikom zemljanom okretištu na kraju puta,možete ulijevo skrenuti prema Piramidi, a možete i udesno (postoji putokaz) kroz dobro markiranu šumu poći do jednog drvenog vidikovca. A oni koji poznaju dobro ovaj teren mogu i blatom novosagrađene ceste na kojoj kod jednog mjesta treba skrenuti udesno, proći kroz šumski put prepun tragova divljih svinja i nakon desetak minuta hoda izbiti na veliku čistinu. I osjetiti čaroliju.



Stojim na drugom katu drvenog vidikovca. Vjetar udara u lice. Pomiče drvene grede vidikovca i lagano ga ljuja. Tišina je ovdje beskrajna. Samo jastrebovi na nebu remete njeno postojanje. U mojim ustima osvježavajući okus hmelja. Ispred mene grandiozan pogled. Otvorio se prostor. Raširio na sve strane.Ispod u blizni je selo Gornja Bačuga. Ukazuju se i udaljena sela u izmaglici. Drevna kamena kula u Hrvatskom Čuntiću. Dim od paljevine na poljima. Brda koja se nižu u valoviti niz. Kroz psihodeličnu sunčanu maglu naziru se obrisi kuća i zgrada Gline. Na vrhu udaljenog brda vidi se grandiozna građevina Spomenika na Petrovoj gori.Šamarička brda. Kozara. Tamo iza svega toga je Jadransko more.



A ispod vidikovca je zelena livada. Veliki kameni roštilj. U njemu kocke za potpalu vatre i šibice. Pored njega natkrivena prostorija s klupama. I okvir za fotografiju uspomenu na ovo mjesto. I najveće čudo koje je ikada postojao u ovom našem kraju. Tu na vrhu brda postojao je jezero. Duboko.Široko. Plovili po njemu ribari u čamcima. Na obali se okupljali ljudi i divili se tom nestvarnom prizoru. Zvalo se jezero Pecki. Za vrijeme 2. Svjetskog rata, “preko noći” ga je iz nikad razjašnjenih okolnosti progutala zemlja. Nestalo je. Ostao je samo prostor na kojem se nalazilo. I legende koje je ovdašnji narod ispričao o njemu. A one su tako prokleto mistične i sve su lijepo opisane na drvenoj tabli na rubu nekadašnjeg jezera.
Miroslav Šantek Cobra