NIŠTA NEĆE “GRUNUTI”
Skoro će podne u Petrinji.Kroz niz teških građevinskih strojeva i buku koju središtem grada u obnovi od potresa proizvode radnici po krovovima oštećenih kuća, prolazi čovjek čiji izgled odiše poslovnošću. Iza njegovih leđa su zgrade prekrivene ceradama i skelama, a te skrivene zgrade su prostor u kojem su generacije Petrinjaca stjecale osnovnoškolsko i srednjoškolsko znanje. Stara 1.OŠ Petrinja ili nekad Turkulinova škola i današnja Srednja škola Petrinja, nekada “realka”, Gimnazija, u moje školsko doba CUO Braća Hanžek.
Ni poslovni čovjek, ni radnici na tlu ili na visini, ni kranovođa, ni vozači koji svojim automobilima prometuju kroz tu građevinsku priču, prolaznici niti kavopije na terasi obližnjeg trgovačkog centra ne očekuju da u podne nešto “grune” i svima prekine pažnju, a da se lokalne ptice razbježe kud koja glavom bez obzira. I u pravu su. Neće ništa eksplodirati.
PUCANJ U PODNE
Skoro će podne u Zagrebu. Središtem grada također vlada velika buka od glasova tisuća prolaznika. Hrvatska metropola je izrazito privlačan grad turistima iz cijelog svijeta koji danonoćno šetaju njenim ulicama i zaviruju u sve ponuđene znamenitosti.Od mnogobrojnih lokacija, jedna je izrazito popularna. Mnogi se ukrcaju u zagrebačku Uspinjaču i ispod kule Lotrščak na povećem platou imaju mogućnost spektakuarnog pogleda na Zagreb koji se raširio ispod njih na sve strane dokle pogled doseže.
Bezbrojni “selfiji” i zajedničke fotografije s ovog mjesta pohranjene su u milijunima mobitela i fotoaparata, a uvijek one koji ne znaju, koji nemaju pojma – a takvih je izrazito puno, preplaši gromoglasna turistička atrakcija . Točno u podne odjekne topovski pucanj s prozora kule Lotrščak, protrese sva tijela ispod njega. Začuju se i povici, a zatim smijeh i pljesak ruku kad se na prozoru pored topovske cijevi iz koje se još puši dim, ukaže lice topdžije koji ljudima ispod njega mahne na pozdrav. Stara je ovo zagrebačka priča. Grički je to top i okrenut je prema Petrinji jer iz tog smjera je davno dolazila opasnost od Hasan paše Predojevića – lika koji je izgradio tursku tvrđavu na mjestu današnje Petrinje i koji je harambašio ovim krajevima sve dok nije susreo smrt u valovima Kupe pri poznatoj sisačkoj bitci.
BORIS VRGA
Boris Vrga je zanimljiv lik i potpuno zaljubljen u petrinjski kraj. On je cijenjeni pulmolog, ljubitelj umjetnosti, pisac, pjesnik, istraživač. Čovjek koji se jako dobro razumije u slikarstvo, čovjek koji prati sve što su lokalni umjetnici učinili i što i danas čine. I dosta samozatajan. Uporan i poduzetan. U svakom slučaju nedovoljno prepoznat u širem petrinjskom puku i nerazvikan kao neka ovdašnja imena, a učinio je za petrinjsku povijest i umjetnost nezmislive stvari. On već dugi niz godina samostalno izdaje časopis “Kupa” , sakuplja materijale, teme, priloge, autore.. i sve to još izfinancira i ponudi javnosti. Može se reći i da je medijski dosta neaktivan, ali to je valjda njegova furka.
Nedavno mi je poklonio nekoliko izdanja tog časopisa “Kupa” koji izgleda kao skuplja knjiga. A4 formata sa 165 stranica, odličnim tiskom u boji – teško da možete naći zamjerku na kvalitetu “Kupe”, a sam sadržaj je posebna priča. I u njemu nađoh kratku i izrazito zanimjivu crticu iz povijesti o kojoj Petrinjci nemaju pojma.
TOP U PETRINJI
Postavljen je 14.VI.1891. na zgradi realke i preparandije, zalaganjem profesora dr. Ivana Zocha. Navještavao je podne po “podnevniku petrinjskom” pri čemu je razlika između zagrebačkog i petrinjskog topa iznosila 1 minutu i 12 sekundi.
Pucao je podvornik realke Petar Sekulić za naknadu od 1 forintu mjesečno. Od 1. VII. 1892. top je označavao podne po srednjeuropskom vremenu,tj. pet minuta kasnije, budući da srednjeeuropsko vrijeme kasni za petrinjskim 5 minuta i 6 sekundi.
Navještavao je početak Nove godine, a do 1910. i požare u gradu. Od početka Prvog svjetskog rata, kada su u zgradu realke smješteni vojnici, nije bio u funkciji. Obnovio ga je student Milan Dujnić 1935. oglašavajući njime na Lovrenčevo srednjeuropsko podne. Bio je rukovođen posebnim elektronskim sustavom, a nadzor nad satom vodio je domaći urar Izidor Roth. Posao topdžije besplatno je do prestanka rada topa početkom Drugog svjetskog rata, obavljao podvorni gimnazije Đuro Zadrović – tako je u časopisu “Kupa” zapisao Boris Vrga.
Miroslav Šantek Cobra