Još samo Facebook izbaci foto uspomenu koju ste postavili na tu društvenu mrežu tog datuma godine gospodnje neke. Za sada sve to još šljaka, ali tko može garantirati da će društvene mreže trajati vječno?
Današnje digitalno doba mnoge ljude je ufuralo u stanje da su sve stvari na internetu besplatne i dnevno potrošna roba. Pratički bezvrijedne. Možete napraviti neku tešku pljačku,malverzaciju, nepodopštinu – mediji će vas razapeti par dana i nakon tog kratkog vremenskog perioda više se tog malo tko sjeća.Ide se dalje na neke nove teme koje nude mnogi portali. Sve dok jednog dana ne zaključaju ulaze i počnu svima naplaćivati sadržaj.
Probajte potražiti neku vijest od prije deset ili pet godina na lokalnim petrinjskim portalima.Nećete ju naći. One više ne postoje. Znači da ne postoji ni petrinjska povijest, ako je ikome uopće važna. Jedno vrijeme postojale su tiskane novine. Zvale su se Petrinjski list. Taj mjesečnik je financirao Grad Petrinja, a zadnji broj je izišao iz tiska 2012. I zauvijek se ugasio.
U proljeće 2013. bio sam član male ekipe entuzijasta koji su pokrenuli lokalne novine, neku vrstu nastavka Petinjskog lista s dosta širim i slobodnijim tekstovima i temama. Zvale su se Petrinjske staze.Izašla su tri broja i ugasile su se. Malo ljudi je bilo spremno dati 10 kuna mjesečno za lokalne novine koje možete zauvijek pohraniti u nekom kutku vaše kuće.
I evo ga. 21.ožujak je 2024.godine. Facebook mi je izbacio foto uspomenu. Snimljenu prije 11 godina. U holu Hrvatskog Doma. Nosio sam pod rukom par primjeraka prvog broja Petrinjskih staza koje su još mirisale po svježem tisku. I naletio na dvojicu umjetnika u srdačnom razgovoru.Jedan od njih je Stjepan Culović – Cule. Petrinjski umjetnik, vičan obrađivanju drveta, zanimljiv lik. Drugi je poznati hrvatski glumac Ivo Gregurević koji je došao ugovoriti neki posao, a upravo u tom prvom broju Petrinjskih staza je bila i kratka priča i njegova fotografija iz 2003. kad je nastupio na kazališnim daskama Hrvatskog doma u predstavi Đuka Begović.
Dao sam mu novine, on se nasmijao, fotografirao s Culetom, sjeo u auto i odvezao se kroz petrinjsku noć. Da li su te novine završile u smeću ili njegovoj arhivi – nikad se neće saznati. Ivo je umro prvog dana 2019.godine, a Cula ove zime. Oni su ljudi kojih više nema.
I te kratke crtice svakodnevnog života su ona istinska petrinjska povijest.Ona koja se nikad neće pronaći u uštogljenim i predvidljivim ukoričenim zapisima lokalnih povjesničara koji pažljivo biraju riječi i teme.
Zanima li uopće ikoga petrinjska povijest? Naravno da zanima. Kako do nje doći? Kad se nešto na internetu objavi da ti je zanimljivo – pohrani to na računalo. Isprintaj. Arhiviraj. Snađi se druže.
Miroslav Šantek Cobra