Telefon je zazvonio prije mjesec i pol dana. Marija Dujnić, predsjednica Udruge „Hrvatska žena“ Petrinja mi je predložila ideju da se nakon dugo godina “mirovanja”, što zbog korone, što zbog potresa, ponovo oživi Uskrsna izložba koje te članice organiziraju preko 30 godina.

Marija je htjela da se izložbom mojih fotografija prije, za i poslije potresa nastavi ta tradicija, ali to jednostavno tehnički nije bilo moguće – (možda neki drugi put).

No, pojavila se zanimljiva stvar, zanimljiva priča koja se već dijelom predstavila petrinjskoj i široj javnosti preko stranica portala – Evo priče, gdje je opisana Petrinjka Iva Komlinović i njen hobi i neka vrsta životne misije – sakupljanje dijelova nekadašnjih petrinjskih kuća i zgrada.

Priča je na prvi pogled prilično luda i potpuno neuobičajena – zašto bi neko uzimao komade cigli i crijepova nekih zgrada koje su srušene i pohranjivao ih u svom domu?

Ali Iva je to učinila. A da stvar bude “još bolja” njen susjed iz iste ulice – nekoliko kuća dalje od nje s iste strane te Duge ulice – novinar Antun Petračić Toto je učinio vrlo sličnu stvar.

I tako je priča za ovogodišnju Uskrsnu izložbu rođena uz podršku POU Hrvatski dom Petrinja i Turističke zajednice Grada Petrinje. Dobila je naslov – „Uskrsna svjetlost – uskrsnuće Petrinje“.

Članice udruge „Hrvatska žena“ Petrinja su u većini gospođe u visokim godinama života i njihovi redovi vape za mlađim snagama koje bi se njima priključile u radu. Inače, ovo je jedna od najstarijih udruga u Hrvata – iz čak 1921.godine.

Petrinja trenutno ima problema s izložbenim prostorom. No, rješenje je pronađeno na već desetljećima van funkcije Željezničkom kolodvoru, gdje su hrvatski branitelji osposobili jedan zapušteni željeznički hangar i pretvorili ga u svoje prostorije i izložbeni prostor koji radio ustupljuju svima u potrebi.

I tako se taj prostor Udruge ratnih veterana – veterana Domovinskog rata Grada Petrinje, našao okićen uskrsnim obilježjima starih Petrinjaca, vrlo ukusnim jelima i komadima petrinjske povijesti koje su izložili ovo Dugovolci – tako su se nekad nazivali stanovnici Duge ulice.

Zapjevao je Pjevački zbora Lira, pod vodstvom Luane Komlinović s harmonikom u rukama neke prastare stihove davno skladane i opjevane u ovom kraju, a službeno je izložbu otvorila gradonačelnica Magdalena Komes.

Zašto to radiš? upitah Antuna Petračića Tota.
Zato što volim Petrinju! – kratko odgovori on. I samim tim je, ustvari, sve rekao. Nakon tih strahota – što ratnih, što potresnih koje su zadesile ovaj grad, osjetio je potrebu da dijelove zgrada na umiranju ili ponovnom rođenju uzme i sačuva.

Tako je 1997.uzeo crijepove s crkve sv.Lovre u izgradnji. Odnio ih je kući, razgledavao i shvatio da mu treba još puno stvari iz te poslijeratne obnove, a kad se dogodio potres i kad su mnoge stare zgrade doslovce zbrisane sa zemlje, osjetio se pozvanim da te cigle, dijelove zida i krovova uzme, obilježi i pohrani u svojoj garaži.

Danas ih je sve ovdje donio, postavio na stol i svima koji su razgledavali te komade Petrinje ispričao sve detalje što su ih zanimali. A ljudi su doista sa zanimanjem gledali i uzimali u ruke te komade zgrada, ali i današnjih građevina u nastajanju.I to nad zemljom i pod zemljom. Sakupio je on i cijevi čuvene “Aglomeracije Petrinja”.

U svakom slučaju jedna ovakva priča ne može opisati sve detalje, pa bi se tako o ovim sakupljačima uspomena i povijesti mogao snimiti dobar dokumentarac. Ako ovaj tekst dođe do televizijskih novinara – eto dobre priče koju bi pogledala cijela Hrvatska. Siguran pogodak.

Toto kaže da će te eksponate u “amanet” ostaviti nekom budućem Gradskom muzeju – ako ga ikada bude, a ako ne bude, ima on svoje kćeri i unuke na koje je jako ponosan i koji su bili uz njega na ovoj nesvakidašnjoj izložbi.

Iva Komlinović radi na sličan način, ali svoje eksponate lijepi na jedan zid u ljetnoj kuhinji u dvorištu.Kada dođe lijepo vrijeme, pod natkrivenim svodom, sjedi u hladu za stolom s pogledom na petrinjsku povijest koju je prikupila.

Ona poziva sve koje zanima ovakva star da uživo razgedaju njen zid i raj uspomena uživo na njenoj adresi – u Dugu ulicu 34a.

I nju je neka nevidljiva sila uhvatila i usmjerila prema ovom činu. Čini se kao da su njih dvoje “odabrani” da na ovaj potpuno neočekivan način sačuvaju komade Petrinje koje je bilo, ima je i uvijek će je biti.
Miroslav Šantek Cobra