Cesta je uska. Neodržavana. Ponegdje bez asfalta kojeg je pojela zemlja i trava. Gmiže kroz blizinu i tišinu seoskog groblja i hlad šikara. A onda naglo zavija i putnika ostavlja u potpunom zelenilu. I tišini koja šumi.

Mogu se vidjeti i tragovi traktorskih guma koji vode u beskrajna polja. Sve je ravno i zaraslo. Vrijeme je ovdje stalo. Cesta nije dugačka. Minuta,dvije lagane vožnje i grubo se prekida ispred jednog, potpuno u grmlje, obraslog mjesta.

Javlja se u čovjeku osjećaj kao da je istraživač u nekoj dalekoj zemlji, u prašumi gdje pokušava pronaći tragove nekadašnjeg života.

To je ulaz u nekadašnju Raketnu bazu Žažina pored Siska i Petrinje. Ovdje je bilo mitraljesko gnijezdo na visokom tornju, protutenkovske betonske prepreke, rampa i naoružana straža.

Taj napušteni vojni objekt koji to odavno više nije još uvijek živi samo u sjećanju svih onih mladića koji su ovdje “gulili” vojni rok u JNA, a i pripadnika Hrvatske vojske koja je 1991. zauzela ovu bazu.

Preživjela je Domovinski rat, dočekala slobodu, primila u svoje postratne godine pripadnike HV – a koji su je održavali sve do prije petnaestak godina. A onda otišli. S njihovim odlaskom i baza je utonula u vječni san i propadanje. I zaborav.

Nekad vrlo živo mjesto počeli su vremenom posjećivati lopovi koji su skinuli sve što je bilo iole vrijedno, a nakon njih su počeli dolaziti oni koji su ovdje iz samo njima znanih razloga istovarivali tone smeća.

Danas, na ovom proljetnom vjetru koji zapuhuje ostatke zgrada i divljački neka vrata udara u zid, stvara prizor kao iz nekog filma strave i užasa.

Zgrade i putevi oko njih se jedva vide od zelenih izraslina koje su ih prekrile i vjerojatno se u bujnom zelenilu ljeta ništa ni ne vidi. Sablasni prizori za čovjeka koji se nađe sam u ovako velikom napuštenom prostoru.

Sve ovo liči na bajku o Trnoružici koja spava u velikom grmlju. Prolazim pored zgradica koje je i potres dosta oštetio, a kroz glavu mi prolaze priče o ljudima koji su stradali na ovim nekad zelenim površinama ispred tih zgradica. U ratno doba bile su posijane “paštetama”. Neki su i nastradali od tih mina.

Put vodi do velike čistine.Betonska podloga. Vojna pista. Mjesto za smotre i izdavanje naređenja. Prilično je uništena. Neki šaljivdžija je na jednu stolicu od smeća kojeg ovdje ima u izobilju izradio “instalaciju” koja iz daljine izgleda kao da čovjek sjedi u stolici.

Događale su se na ovom mjestu doista vrlo vrijedne povijesne stvari. Tu na tom betonu su se 1992. postrojili i 74. i 80.samostalni petrinjski bataljuni i dali svečanu prisegu.Postoje i fotografije tog događaja u knjigama. One su sve što je ostalo od tog doba jer ova kulisa ni na šta ne liči.

Pored piste je bio veliki hangar u kojem su bila borbena vozila, a danas je ostala samo konstrukcija i ruševni krov. Hrpe smeća, ostaci ponekog nečijeg druženja uz roštilj i pivo. I poneki rabljeni kondom. I natpis na zidu: ODRA DO TOKIA.

Ono što najviše u ovom očaju bode u oči su nepregledne gomile smeća. Ružna slika. Plavim nebom mlazne tragove ostavljaju avioni koji lete na neke daleke destinacije, a samo par stotina metara zračne linije od ove tišine se nalazi cesta Sisak – Zagreb. Jedna od najprometnijih cesta u Hrvatskoj. I autocesta u izgradnji Zagreb – Sisak je u neposrednoj blizini.

Činilo se da će ovo mjesto vremenom pojesti šuma jer ovakvih sličnih objekata ima i na drugim mjestima u Hrvatskoj i okruženju, a onda se prije par dana dogodilo nešto što se može usporediti s onom narodnom poslovicom – Grom iz vedra neba.

Na ovaj zaboravljeni asfalt parkirali se se novi automobili. Iz njih su izašli ljudi u odijelima i pregledali teren. Sisačko – moslavački župan Ivan Celjak je bio u društvu s predstavnicima Ministarstva pravosuđa i uprave: državnim tajnikom Jurom Martinovićem, ravnateljem Uprave za zatvorski sustav i probaciju Zvonimirom Penićem i načelnikom Samostalnog sektora za strateški razvoj i projekte Ivanom Lakošem i načelnikom Općine Lekenik Ivicom Perovićem.

U Županiji će se graditi zatvor. Nakon potresa, u kojem je zatvor u Sisku u potpunosti stavljen van funkcije, zgrada je dana dalje od Ministarstva pravosuđa i uprave i poslužit će i dalje u druge, društvene svrhe. Obzirom je i u zatvoru u Glini jedna zgrada, solidnog kapaciteta, također srušena, donesena je konačna odluka da se gradi nova zgrada u mjestu Žažina.

Ovaj će zatvor biti kapaciteta 400 zatvorenika, a zaposlit će cca 250 ljudi. To je značajno povećanje u odnosu na zatvor u Sisku, koji je bio jedan od najmanjih u Republici Hrvatskoj.

“Od 2021. smo u neprestanoj komunikaciji s ministrom. Sisačko-moslavačka županija je predlagala nekoliko lokacija, na kraju je odabrana Žažina, na mjestu bivše vojarne.

Obzirom na izvrsnu prometnu komunikaciju, izgradnju autoceste koja povezuje tri grada koji imaju županijski sud: Zagreba, Velike Gorice i Siska, dogovorena je investicija u vrijednosti između 80 i 100 milijuna €“ – kaže Celjak.

Ono što predstoji je da Ministarstvo prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine ustupi zemljište u Žažini Ministarstvu pravosuđa i uprave.

Nakon toga Ministarstvo pravosuđa i uprave kreće u uklanjanje postojećih objekata, čišćenje terena, pripremu projektne dokumentacije i izvođenje radova. Očekuje se da, kako je rekao državni tajnik Martinović, zgrada zatvora u Žažini bude u funkciji.

I tako se na kraju ipak čini da će stara zaboravljena raketna baza Žažina dobiti novi život. Ostavljam ju u retrovizoru automobila. Dolaze neka bolja vremena za ovo mjesto.
Miroslav Šantek Cobra