KAO I JUČER – IZA ZAVJESE
Azra je u moj život ušla kroz audio kazetu “Kad fazani lete” 1983. godine. I zapalila tu vatru koja me drži i dan danas. Na kazetofonsku glavu su dalje slijetali i albumi “Fiigranski pločnici”, Sunčana strana ulice” , “Ravno do dna”,”Azra – Azra”, “Krivo srastanje”, “It aint like in the movies at all.”, Između krajnosti”, “Zadovoljština”….
Kad je prodavačica u izlog Jugotonovog dućana u zagrebačkoj Bogovićevoj ulici postavljala upravo pristigli vinil “Balkanska rapsodija”, ušao sam, kupio ga i odnio u Petrinju. Čini se da je taj Branimir Johny Štulić koji danas 11. travnja puni 71 godinu života, doista ušao u moj život. Baš kao i tisuća drugih. Azra ne postoji već desetljećima, ali će uvijek imati vjerne fanove.
KAO KRV CRVENI ANĐELI U SISAČKOM PIONIRCU
Sisak krajem osamdesetih. Po oglasnim pločama i stupovima se pojavio plakat dizajniran od omota ploče “Kad fazani lete” – samo u crnoj verziji, koji je tog rujna 1987. pozivao ljude na koncert Azre u sisački kub Pionirac. Očito su ljudi koji su tada odrađivali ovakve stvari u Sisku, napravili pun pogodak organizacijom ovog koncerta (Azru je u Sisak doveo Milenko Kovačević Fleka kojeg je na to nagovorio Azrin menađer Janković i uz pristanak tadašnjeg direktora Czk) jer je Azra tada bila koncertno aktualna pripremajući živi album “Zadovoljština”.
Pionirac se napunio sisačko – petrinjskom ekipom. Vrijeme je to kad su svi nosili jeans jakne,kad je pivo bilo jeftino, a mladost je ključala u venama.
Boris Leiner na bubnjevima, Stephen Kipp na basu, Jurica Pađen na gitari i Štulić. To je bila ta kombinacija koja je uz hard rock gitarski rif pjesme “Anđeli” započela ovo nezaboravno putovanje. Tada nismo znali da će se uskoro Azra raspasti, da će se dogoditi rat, da će se mladost pretvoriti u tutnjavu granata. Ali te tople rujanske večeri – sve je bilo na mjestu.
ODLAZAK U NOĆ
Johny se s istom ekipom na isto mjesto vratio u proljeće 1988. na nagovor Siščanina Igora CC Kelčeca. I ponovo se tražila ulaznica više, a nakon toga, Azrina priča se zauvijek završila. Mi smo imali fotoaparat s filmom u boji, a puno godina poslije na Facebooku su se pojavile crno bijele fotografije s rujanskog koncerta (10.9 1987.) koje je snimio Vitomir Turbić. Sve se ponovo vratilo i oživjelo.
A te majske noći 1988. kad se koncert završio, svi autobusi su zaspali. Prijevoza za kući više nije bilo.Ali to je bio najmanji problem. Nas trojica smo nogu po nogu, kroz gluhu noć s dosta piva u krvi i šumom u ušima od glasnoće zvučnika, pješke krenuli iz Pionirca u Petrinju. Trebalo nam je dva, tri sata. To je za nas bila šetnja.
Miroslav Šantek Cobra