Ove pakleno vruće, prave ljetne nedjelje u travnju, nije se moglo ni pretpostaviti da će već za par dana doći do brutalnog vremenskog poremećaja i da će snijeg zasuti nakratko tlo.
Uspinjao sam se korak po korak tražeći hlad krošnji cestom prema vrhu Hrastovačke gore. Na plus 30 sa mnom se znojio i duh pokojnog Kurt Cobaina iz grupe Nirvana u mojim slušalicama, a kad sam se dokopao vrha i klupe u dubokom hladu, hladno Velebitsko pivo je “nestalo” u meni za petnaestak minuta.
Žena s majicom na kojoj piše da ju je odabrao Đelo Hađiselimović mi reče da je ovdje upravo u tijeku zanimljiva tema za priču. Pored planinarskog doma na Piramidi skupila se ekipa mladih ljudi. Smiju se i glasno pričaju na engleskom jeziku.
Svi su oni ovdje prvi put u životu. Govore da im je priroda ovdje super. Da je cijela Hrvatska super i da se dobro ovdje osjećaju. To su mladi iz Turske, Litve, Austrije, Srbije i Makedonije, a njihova misija ovdje je razvijanje ekološke svijesti i zaštita okoliša.
Ovi ljubitelji prirode (Litavci su najviše oduševljeni Hrvatskom) su trenutno na nekoj vrsti treninga gdje su gradili hostel za korisne kukce, povišene gredice, sadili mikro povrće, presađivali flance i gradili sjemene bombe.
Spavaju u Prnjavoru Čuntićkom u tamošnjem objektu Ekološki centar Vrata Zrinske gore, a ovdje ih je doveo Borakia Rural u sklopu projekta „Green Up Development“ kroz program „Erasmus + European Youth Together“.
Ovdje je i sestra po oružju iz Srbije -preciznije Novog Sada, novinarka koja ih prati i koja je također oduševljena prijemom u Hrvatskoj. Puno zna o ovdašnjim prilikama. Kaže da su mediji u Srbiji puno kontrolirani politikom, ali ona je freelancer i može raditi za koga hoće.
Ali u ovoj priči ima jedan vrlo zanimljiv dio. Ovu ekipu je ovdje doveo čovjek koji se iz daleka doselio u Hrastovicu.On ima 42 godine. Boris Negeli je elektro inžinjer i napustio je svoj dom u gradu Bečeju u Vojvodini i prije 11 godina se naselio u Sisku. I zaljubio se u ovaj kraj.
Boris se bavi EU projektima koji su ga i doveli u Hrvatsku. Sisak je lijep grad za život, ali vukao ga je pogled prema zelenim brdima iznad Petrinje. Često je planinario ovim krajem, a onda je nakon potresa odlučio i da se naseli u ovom kraju.
Kupio je komadić zemlje u dijelu Hrastovice koji se naziva Trnjani i bavi se organskom poljoprivredom. Stopio se s prirodom. Živi u kontejneru na malom brdašcu iznad svog posjeda gdje je zasadio kajsije, dunje i šljive i radi rakije i pekmez.
U Trnjanima se uklopio u tamošnju ekipu s kojom provodi život: Stjepan Pepa Knežić,Mišo, Ivica i Valentino Karaga, Blaž, Golub… Pomažu jedni drugima. Vesele se i zajedno tuguju. Postao je jedan od njih. I kako se čini, namjerava ovdje i ostati.
Kaže da ga jako zanima i priča sa solarnom energijom koju proučava,vodi EU projekte poput ovog, živi ekološki…..
Bilo je vrijeme za polazak. Boris je okupio ekipu koja je mahnula na pozdrav i nestala u tek prolistaloj šumi. Te mlade ljude vjerojatno više nikada neću u životu sresti. Ali ostat će ova priča na neočekivani susret usred te moje lijepe zemlje Hrvatske.
Miroslav Šantek Cobra