VAMA TREBA BINA I PLJESAK PUBLIKE
Nedjelja. Prohladna, vjetrovita. Ljudi “ubundani” sjede na terasama kafića tik do Kupe. Ritam života, ritam navike ispijanja nedjeljnih kava ne može zaustaviti ni hladnoća s površine rijeke.
Oko stola tamošnje pizzerije na kojem ima jake “meze” u obliku kobasica, špeka i vratine vrzmaju se rockeri u rasponu godina od 15 do 80.
Zagrijavaju se uz sokove, pivo ili žesticu. Čekaju da kucne trenutak kad će pred ljude izaći na binu gdje je razglas postavio Fleka – sisački majstor za ovakve stvari i da zasviraju u sklopu ovog raritetnog događaja.

Sve njih je okupio MIro Dimić. Sisački lik koji svojim neprestanim i neprekinutim djelovanjem jednostavno ne dozvoljava da se utiša rock plamen koji ovdje bukti još otkako je prije puno desetljeća i nastao.
Zamislio sam ovo kao susret rock generacija, od najmlađih iz benda Crna magla, preko sjajnih i uigranih Glory Days Revival Banda i 4Townersa s poznatim glazbenicima iz hrvatskih i puno širih geografskih okvira. I poslasticom koju sam uspio nagovoriti na svirku – sisačkim bendom Obećana zemlja – kaže Dimić.
Kad sam ih nazvao bili su prilično iznenađeni pozivom, nisu koncertno djelovali skoro petnaest godina i rekao sam im da njima kao i svakom muzičaru fali i da im treba bina i pljesak publike. Oni su pristali, odradili probu i rekli da će možda čak i nastaviti dalje u bliskoj budućnosti.
OBEĆANA ZEMLJA
Dalibor Pirc, vokal i bas gitara Obećane zemlje se također prije koncerta zagrijavao uz pivo i osjetio je da se ponovo stvara ta koncertna magija. A nije ni čudo jer svi sudionici ovog događaja na sisačkoj šetnici su bili prilično nabrijani na svirku.

Zadnji put smo zasvirali 2010. u sklopu humanitarnog koncerta s drugim bendovima za Branu Muževića, sisačkog glazbenika koji se tada razbolio. Bilo je to na Starom gradu i od tada više ništa. Jednostavno smo stali sve do danas.

Napomenuo bih da je Obećana zemlja nastavak grupe Gospodari snova s kojima smo uz tadašnji zvuk pop rocka bili poznati širom bivše države, a da smo se devedesetih otisnuli u tadašnji zvuk koji nam je, ustvari, donio i najveće uspjehe.

Ali nismo se nikada razišli niti ispali iz forme jer smo svi i dalje u tim vodama. Čak smo i diskografski ostali aktivni i 2020. smo objavili album s nikad prije objavljenim pjesmama.
Danas smo svi tu u dobu oko pedesetih godina i dalje smo prijatelji i kao jedna obitelj. Vikendom se sastajemo na roštilj, ručak, druženje.

Ja sam ostao u profesionalnim glazbenim vodama i od toga živim. Radim za mnoge pjevače (Bralića, Grdovića, Leu Tušek…), ali i dečki sviraju stalno. Hrvoje Štefančić je kao i Davor Subotić nastupa s Glory Days revival bandom, a Bobo Novaković je s Ruswajem.
Ovog puta je umjesto Bobe moj sin Nikola na gitari, a koji inače gradi svoju karijeru po imenu i prilično je poznat u Hrvatskoj i u regionu. Upao je u hrvatski Top 40, vrte ga mnoge domaće radio stanice, ai je čest gost i na beogradskom 202 ili sarajevskoj Anteni. Tek mu je 19 godina.

Moram priznati da kad je Dimić nazvao, ja osobno i nisam više bio za takve oncertne stvari jer djelujem kao autor i onaj koji se ne pokazuje i ne vidi, ali smo se složili i odradili probu i rekli – idemo zasvirati. Odsvirali smo 4 pjesme Obećane zemlje i pjesmu od donikksy.
Bilo je lijepo ponovo stati na binu pred domaću publiku, a ovo naše zajedničko sviranje je izrodilo i neke nove ideje i postoji velika mogućnost da u bliskoj budućnosti Obećana zemlja ponovo snimi neki novi materijal – veli za Evo priče, Dalibor Pirc.
Miroslav Šantek Cobra