Dobar dan!
Dobro došli!
To su riječi koje svaki posjetitelj koji zakorači u petrinjsku ljepoticu s nasipa, novoobnovljenu zgradu Gradske munjare začuje u znak dobrodošlice.
Lijepa je izvana, lijepa je iznutra, lijepa na svjetlu dana, čarobna pod noćnom rasvjetom. Teško će se naći Petrinjac koji nije zavolio ovu zgradu i koji se na neki način s njom ponosi.
A njen novi život broji manje od mjesec dana. Kao tek rođeno malo dijete, na prigodnoj svečanosti otvaranja, raspetljavanjem ukrasne vrpce na vratima od strane gradonačelnice Magdalene Komes i ravnatelja Uprave za zaštitu kulturne baštine Tomislava Petrineca.
Nekad se u njoj proizvodila struja, a danas se proizvodi kultura. Tko uđe u nju, teško da će povjerovati da je u postpotresnoj Petrinji. No, svakako ju treba vidjeti uživo.
A te riječi dobrodošlice dolaze s usana Kristine Jakopović, ona sama kaže da ju Petrinjci i dan danas poznaju pod nadimkom “Kiki s radija”. U to sam se uvjerio i sam. Dvije gospođe iz Bresta Pokupskog su poželjele u prohladno popodne posjetiti Munjaru i susrele su se s tom Kristinom iz današnje priče portala Evo priče.
Ona ih je provela kroz ovaj poveći prostori poput neke domaćice, objašnjavajući im svaki kut zgrade, a izvrsno je naučila sve podatke o još uvijek postavljenoj izložbi Davora Žilića čije ogromne slike petrinjskih motiva vise na zidovima.
Ovdje su i virtualne naočale koje posjetiteljima nude digitalni pogled na petrinjske ulice i zgrade usred postpotresne obnove. Ovaj komad tehnologije je vrlo primamljiv mnogim posjetiteljima.
Na stolu je ponuđen i bogat opus petrinjskih kjniževnih djela Matice Hrvatske Petrinja koji također privlače poprilčnu pažnju posjetitelja. Sva ta stara izdanja ponovo su zaživjela u Munjari i mnoge ruke, mnogi prsti prelistava stranice tih knjiga.
U trenucima kada ostane sama, Kristina se privuče prozoru izgrađenom u industrijskom stilu i pogleda kroz staklo. Ono što vidi je Petrinja.Ona iskonska. Prastara i vječna. Drvored kojeg je novo proljeće zazelenilo, valovi Petrinjčice koja hrli u zagrljaj Kupi, nasip kojim prolaze ljudi, toranj crkve sv. Lovre koji izranja iz krošnji starih lipa.
Dugo godina je radila kao novinarka. Zna ljude. Zna događaje.Bila je svjedok vremena koje je prohujalo, a čiji autori su ostavili svoja ukoričena djela koja je sva pročitala. Zna sve o petrinjskim povjesničarima, Golecu, Rizmaulu…
Kaže da sve više ljudi dolazi u Munjaru. U ovo kratko vrijeme čak preko dvije tisuće. Svi izlaze iz nje zadovoljni, s osmijehom na licima i usmeno ju preporučuju dalje svima. Ima i posjetitelja koji nisu Petrinjci, ali čak i da dođu stranci, naletit će na pravu osobu jer Kristina se dobro služi i engleskim i francuskim jezikom.
Prve noći nakon što je zaključala vrata Munjare, kad se mrak nadvio nad Petrinjčicom, krenula je kući i odjednom zastala. Okrenula se i pogledala tu zgradu kako magično sjaji u noći osvjetljena rasvjetom, onako, svjetskom, kao da se nalazi u Beču ili Londonu.
Inicijacija u njoj je bila u tom trenutku potpuna. Zgrada joj je ušla u biće, a misao proletjela glavom:To je to.
Miroslav Šantek Cobra