Sjedio sam za stolom kafića u središtu Petrinje.Iza stakla,na ulici smjenjivala su se lica radnika koji su kopali strojevima cestu.Prašina, blato, rijetki prolaznici. Proljeće koje je tek ušlo u grad. S druge strane ulice napuštene kuće, ruševine, ostaci potresa, ali i visoki kranovi iznad krovova.
Kroz žamor gostiju, kroz dim i galamu, mladi konobar istetoviranih ruku mi je donio kavu. Ponekad pusti na zvučnike Guns Rosese. Za nešto glazbeno žešće čemu on očito privatno naginje nije ni mjesto ni vrijeme. Ali mi s nekim ponosom u riječima govori kako je i on prije desetak godina, kao klinac bio njihov pripadnik. Dio tog pjevačkog društva HPD Slavulj Petrinja. Očito je da ovaj grad njihove tragove čuva u svojim ulicama i zidovima kuća.
Ta stara priča kaže da je sve i nastalo u kavani. Gostionici. Mjestu gdje se odvijao društveni život. Tamo, odmah nakon mosta nad Petrinjčicom s lijeve strane prema Glini, bila je kuća i gostionica Đure Bifflina. U njoj je jedan Čeh, Josip Břiza, učitelj prirodopisa i fizike, okupio ekipu koja bi htjela zapjevati, a kako je brzo pronašao istomišjenike, tako su te davne 1864. nastali Slavulji.
Ta kuća je danas u konstrukcijskoj obnovi jer je teško stradala u potresu, a kada se obnovi na njoj će ponovo biti ploča s podacima iz tih davnih vremena. No, blizu te kuće, na samom nasipu Petrinjčice bila je Gradska munjara. u noj su dizelski strojevi uz strahovitu buku proizvodili istosmjernu struju za gradske potrebe, a vremenom je zgrada propala i postala ruševno ruglo.
Ali, ove godine je zasjala u novom životu, novom sjaju i kao gradski multimedijalni centar u svoje odaje, među prvim koncertima u životu pozvala ove pjevače da proslave čak 160 godina neprekidnog pjevanja. Zašto je to tako – teško je objasniti, ali je očito da su generacije ljudi pjevale u tom zboru i da svaki Petrinjac zna što je to Slavulj.
Tu leži i snaga Slavulja jer niti jedan sličan zbor mu se ne može ni približiti. Uzmimo za primjer Zagreb ili neki veći grad. U njima sasvim sigurno ima pjevača, možda imaju i svjetske uspjehe u tome što rade, ali nemaju šanse sa Slavuljima jer za njih zna cijeli grad, dok jedan Zagreb to ne može.
Ovdje je nekome iz obitelji neki član pjevao u Slavuljima, prijatelj, susjed, ljubavnik, neprijatelj…Ima ljudi koji nikad nisu ni čuli pjesmu Slavulja, možda ju ne podnose, ali sasvim sigurno znaju o čemu se radi kad se spomene to ime. Ono je petrinjski brend. Simbol grada.
Željko Crnković je dugogodišnji predsjednik HPD Slavulj. Kaže da su na probi prije koncerta ostali ugodno iznenađeni i prostorom, a pogotovo akustikom dvorane s visokim zaobljenim stropom industrijskog izgleda.Baš kao što su danas u svijetu takvi prostori izrazito traženi, privlačni i u modi.
Ne može odgovoriti na pitanje koliko je točno ljudi zapjevalo u njihovim redovima u tih 160 godina, a radi se o tisućama duša. Trebao bi netko studiozno pregledati arhive i zapise i sve to ukoričiti u neku tiskovinu.
Objašnjava kako postati i njihov član. Jednostavno se dođe na njihovu probu od 19 sati ponedjeljkom i srijedom u prostorije Pastoralnog centra iza crkve sv.Lovre, upozna se sa ljudima, a dirigent Josip degl’ Ivellio uz par udaraca tonova na klaviru prepozna u koju kategoriju novog pjevača po rasponu glasa svrstati. Vrlo jednostavno i dobro. Tu se nalazi složna ekipa koja se druži i nastupa na mnogim mjestima.I to daleko od Petrinje.
Danas su vjerojatno najzahtjevnija i najopasnija vremena za Slavulj. Svijet se promijenio, modernizirao, u velikoj mjeri uvjetno rečeno otuđio i moderna tehnologija polako, ali sasvim sigurno otuđuje ljude i druženja u živo. Slavulj nema madosti u svojim redovima. Nedostaje im mlada krv, mladi ljudi u dvadesetim godinama života i to pod hitno. Uostalom, vrijeme koje će doći će pokazati svoje. Danas je fešta. Slavljenički koncert.
Aktualna petrinjska gradonačelnica Magdalena Komes dolazi iz sličnog okruženja. Ona je bila pripadnik Gradske limene glazbe Petrinja, također prastarog društva koje je uz Slavulj simbol grada. Buduće povijesne knjige će pisati da je u njenom mandatu otvorena Gradska munjara, a ona sama kaže da je oduševljena ovim prekrasnim prostorom kojeg iz dana u dan otkriva i posjećuje sve više građana, ali i turista i posjetitelja iz dalekih zemalja.
Čak stotinjak ljudi se natiskalo u Gradsku munjaru i tako postalo svjedokom priče pjevačkog stroja koji jednostavno melje se ispred sebe, a ovog puta pjevali su Međimursku rapsodiju. Lepo, zeleno Međimurje kao iz pjesme u petrinjskoj munjari. Oni koji se razumiju u ovu vrstu pjevanja, nakon koncerta su rekli da su Slavulji ovog puta jednostavno “rasturili”.
Miroslav Šantek Cobra