Omanja je to zidana, nedovršena kuća koja je također osjetila zube potresa, smještena na vrhu brda kojeg Petrinjci nazivaju Zebinac. S ove pozicije pogled puca na Petrinju, Sisak, a za ljepšeg vremena i Kutinu i tamošnju Moslavačku goru.

Ovaj dio Petrinje je nekad bio prepun rujnim grožđem preplavljenih vinograda koji danas samo žive u pjesmama i sjećanjima. Nekad moćno petrinjsko vinogradarstvo je danas u povećoj mjeri samo uspomena. I ovdje, na posjedu stare petrinjske obitelji Fabac,niz padinu su se redali nizovi čokota vinove loze, a danas ih je ostalo tek nekoliko. Više kao ukras.

Na kući su bijela ulazna vrata, a ispred njih roj pčela. Kao da nezadovoljne stoje ispred vrata i žele ući u kuću i obračunati se s lopovima koji im upravo kradu plodove njihovog napornog rada. Na brzinu se probijam kroz njih i ulazim u kuću.

Čovjek iz sasvim drugog kraja Domovine, iz Ribnika s karlovačkog područja, Janko Mus, davno je oženio Snježanu Fabac – učiteljicu, danas stoji za, kako kaže “centrifugom” – strojnoj vrcalici meda iz koje curi med. Čisti, friški, slatki med od bagrema. Tu superiornu namirnicu koja se vremenski može upotrebljavati puno više od ljudskog života, stručnjaci nazivaju žutim zlatom zdravlja.

Janko je i danas,nakon dugih desetljeća vezanih uz petrinjske ljude fasciniran domaćom uzrečicom koja je ušla u genetski kod ovog kraja – “Alaaa”,koja je doista specifična za Petrinju i Sisak. Odjednom se naglo otvaraju vrata,a Snježana hita prema njima. Iz tački obučen u žuto zaštitno pčelarsko odijelo, susjed obitelji Fabac iz ulica koje se vežu na Ciganjsko selo, Dragan Mikulec, predaje joj okvire prepune meda koje je izvadio iz košnica smještenih pri dnu ovog povećeg imanja.

Dragan je ložač centralnog grijanja stambenog naselja Sajmište. Grije zimi na tisuće ljudi, a prije pet, šest godina, ti Fabci, pčelari, zarazili su ga i navukli na tu slatku medenu drogu. On kaže da su oni njegovi mentori i da ima desetak košnica na obližnjem brdu Pigiku i da se ovaj tjedan i on sprema u “berbu”.

Tamo dolje, na pravom bojnom polju, između rojeva pčela on skupa sa Zvonimirom Fabcem vadi okire iz košnica i nosi ih ekipi na obradu u kuću. Zvonimir je mesar. Cijeli život, kao i njegov pokojni otac i brat Ivica s kojim popola dijeli ovo imanje su bili Gavrilovićevi majstori. I danas, nakon ovog vrcanja meda, sprema se u noćnu smjenu u tvornicu. Posao nikad u njegovom slučaju ne prestaje.

Gazda kuće, Ivica Fabac, umirovljenik šahista ima ruke pune meda. Doslovce. Sa okvira struže masu, a ove godine, mada je u jednom trenu “zazimilo” i dosta uništilo sezonu bagrema, ima razloga da zadovoljno zasuče brk jer za razliku od prošle godine, on i brat Zvonimir, podijelit će oko 200 kilograma meda.Prvoklasnog. Što bi se reklo”za prste polizati”.

Fabci su zadovoljni dosadašnjim “urodom”, a za desetak dana počinje cvasti kesten čiji med je gorči i rjeđi za nabaviti. I jako ljekovit i jako tražen na tržištu ljubitelja meda. Nadaju se da će iduće vrcanje biti bolje nego ovo danas i da će sezonu za ovu godinu završiti na najbolji mogući način.

A onda slijedi briga oko pčela. Fabci nisu oni tipovi pčelara koji pokupe sav med iz košnice. Ostave “stoci” da i ona ima što jesti i lakše popraviti saće i krenuti iz početka. Kažu da kad te pčela ubode onda te jako boli desetak sekundi. Ali to ti je u opisu posla, ako želiš jesti njihov med. Probao sam i sam zagrebati prstom prepuno saće. Doslovce je to sladak osjećaj.
Miroslav Šantek Cobra