Mlađahna konobarica kaže da bi htjela naplatiti račun. Došla joj je smjena. Sa zvučnika trešte narodnjaci. Hladno pivo teče mojim grlom. Moj frend Ivan pijucka kavicu. Sjedimo na terasi posljednjeg kafića između Petrinje i Dvora. Ime mu je znano mnogima – Zelena dolina.

Pored nas teče beskrajna, nova asfaltna cesta kroz zelenilo i tišinu. Povremeno protutnji pokoji kamion natovaren odsječenim balvanima. I poneki automobil čiji vozač obavezno zatrubi ili mahne rukom na pozdrav. Ovdje je vrijeme stalo. Ovdje je dobro. Ovdje je život usporen i lijep.

Par sati prije , vidio sam u petrinjskom Centru novog života zanimljiv prizor. Ljudi zastaju pored jednog kontejnera na čijem zidu je zalijepljen plakat koji obavještava da će se u nedjelju ovdje iza naših leđa, na stazi Zelena dolina održati još jedan motocross, vade iz džepova mobitele, fotografiraju i šalju tu obavijest nekom koga poznaju, a koga bi to moglo zanimati.

Ivan Radošević je starosjedilac. Čovjek iz Hrvatskog Čuntića. Ovdje je živio cijeli život i ovdje će vjerojatno i otići na onaj drugi svijet. Umirovljeni ratnik. Bivši profesionalni vojnik, danas predsjednik vijeća mjesnih odbora, predstavnik i glas ljudi koji žive u Čuntiću, Prnjavoru Čuntičkom i Hrvatskom Čuntiću.

A njih je sve manje. Bolna tema za priču. Nepotrebna. Jer ništa se za naših života ovdje više ne može promijeniti. Dok svijet krca u prenapučenosti miijardama ljudi u ovom zemallskom Raju sve je manje duša. Postoje samo sjećanja. A zbog njih sam i došao susresti se s njim.

Ivan je svjedok priče.Osoba koja mi treba.Jer i sam sam doživio tu atmosferu i bio dio nje. Slušam ga kako sa žarom u očima priča o početku osamdesetih godina prošlog stoljeća. Sela su bila puna ljudi.Posla je bilo napretek.Ljudi su se družili, rađali, živjeli i umirali zajedno. I imali planove za bolju budućnost.

U tom Hrvatskom Čuntiću živjeli su i Barići. U to doba, a i danas, kod malo starije ekipe, kad spomenete u društvu ime Andrije Barića, svi će reći da je to legenda. Čovjek koji je motorom letio kroz zrak. Simbol motocrossa. Jedan od jugoslavenskih moto junaka. U jakoj konkurenciji tadašnje države Andrija je rasturao. Ali i razmišljao kako pomoći svome selu,svome malome kraju, kako ga proslaviti i ucrtati na kartu znamenitosti.

I uspio je. Prvenstvo u motocrossu se počelo održavati na prostoru iza ugostiteljskog objekta kojeg je Josip Herceg otvorio sedamdesetih godina i nazvao ga Zelena dolina. I sama staza je tako krštena i odmah postala čudo za ono doba.

Trke su se održavale za 1.maj. Praznik rada.Proljeće u zraku. Vrte se odojci i janjci na ražnju. Ispijaju se gajbe piva. Svi čekaju trenutak da se upute prema Hrvatskom Čuntiću. Ivan kaže da je prosjek gedatelja koji su se natiskali oko staze bio nevjerojatnih pet tisuća po sezoni.

Iz Siska i Petrinje dolazili su ljudi pješke, biciklima,motorima, autima, autobusima, ali i vlakom. Šinobus s Capraga bi bio prenapučen. Kažu da se znalo dogoditi da su putnici sjedili i na krovovima vagona.

Kad bi trka započela okolnim brdima bi zvuk moćnih mašina parao zrak i odzvanjao nadaleko. Ali kad bi Andrija sjeo na motor i krenuo u trku, gdje bi prošao pored publike začuo bi se toliki huk ljudi koji ga podržavaju koji bi potpuno nadjačali zvuk motora. Da se čovjek jednostavno sledi.

Ali postoji jedna puno jača priča. Nešto što se više ne može ponoviti niti dogoditi. I to ne samo ovdje u Zelenoj dolini. Kolika je mogućnost da neki sportski događaj službeno otvori prvak svijeta u nekom sportu? Minimalna.

Andrijin otac Joža je bio prijatelj Mate Parlova. Svjetskog prvka u boksu iz Pule. Ljudine. Gromade od čovjeka. I pozvao ga u goste u Hrvatski Čuntić i zamolio ga da službeno otvori motocross utrku. I Mate je došao.

Pripremili su mu ručak u obiteljskoj kući Barićevih, a svo susjedstvo i staro i mlado je ulazilo u dvorište ići gledati Matu. Kao da sam Bog sjedi za stolom i jede. On se rukovao sa svakim. S onim svojim širokim i moćnim šakama s kojima je rušio protivnike u boksačkom ringu. Kažu Čuntičani da je Mate bio pravi gospodin.Od glave do pete.

I onda se spustio s brda. Došao do motocross staze. Ljudi nisu vjerovali spikeru na razglasu koji ih je obavijestio da će glavom i bradom čuveni Mate Parlov službeno otvoriti utrku. Na otvorenu prikolicu kamiona popeo se Mate, uzeo mikrofon u ruke, a okolna brda su eksplodirala od pljeska i povika tisuća ljudi. To je bila scena koja se pamti u životu.
Miroslav Šantek Cobra