Davor Žilić je petrinjski slikarski brend. Izložba njegovih radova postavljenih na zidove novootvorene obnovljene zgrade Gradske munjare je izazvala ogromno zanimanje građana i to ne samo Petrinjaca. Dolazili su ljudi uživo vidjeti njegovu umjetnost i iz mnogih krajeva svijeta.
Jedna od tih posjetitelja je stigla iz obližnjeg Siska. I sama se bavi umjetnošću. Gleda kroz objektiv fotoaparata i bilježi vrijeme naših života. Tijekom posjeta munjari,malo se raspitala na koji način bi i sama mogla izožiti svoje radove i ostala ugodno iznenađena odgovorom – nema problema.
Ovog petka ušao sam kroz vrata te, kako kažu,prekrasne zgrade na obali Petrinjčice i doista se razveselio viđenim prizorom. Ta velika, druga prostorija namijenjena za razne izložbe se pretvorila u niz povećih uokvirenih fotografija koje su prekrile zidove. Onaj tko uđe u taj prostor, bez ikakve sumnje, imat će osjećaj kao da nije u Petrinji već u nekom puno većem gradu. Sve odiše,onako, doista urbano i svjetski.
Izvrsna je ideja organizatora da nakon izložbe umjetničkih slika dođe na red drugi umjetnički format – uvijek privlačna fotografija. A koliko sam načuo, slijede i izožbe kipara i svih koji se bave bilo kojom vrstom umjetnosti.
Danas, uz pomoć Kristine Jakopović – “domaćice” Munjare postavljaju se fotografije na zidove i još koji trenutak sve će biti završeno i spremno. A ta umjetnica koja predstavlja svoju umjetnost kroz fotografski medij je Sadika Bajutti.
Sadika je željezarsko dijete. I danas diše tamošnji zrak. Zaposlenica je državne uprave. Ima iza sebe već poveći broj predstavljanja svojih radova u raznim gradovima.Ali i dalje ima tremu kad treba nešto reći na otvaranju izložbi.
No, ovdje ju tješe i daju joj punu podršku i motivaciju, jer upravo je došla zaviriti što se događa u Munjari i Palma Miličević i pohvalila Sadikine radove. Sve miriše na to da će Petrinjci doista u velikom broju pogedati ovu izložbu čije se službeno otvorenje očekuje 28. svibnja.
Sadika se razboljela. Kaže jako. Ostala je prikovana u bolesničkoj postelji. A kada je prizdravila, nešto u njoj je kliknulo i misli joj usmjerilo prema fotografiji.
Na početku je koristila mobitel, a onda, kada je shvatila da je nešto ušlo u nju i da ju to neće nikada napustiti, počela je nabavljati bolju fotografsku opremu. To je bilo prije desetak godina, a ta foto droga je i dalje u njenim žilama.
Svijet bez boje. Bezvremenski prostor. Njeni radovi su crno bijeli. Bez foto filtera. Vječni u vječnosti.Na preko 60 fotografija ukazuju se lica ljudi, obrisi krajolika, zgrada, ulica. Promatrač može prepoznati motive Siska, Nina, Petrinje…
Može i prepoznati lica ljudi s druge strane objektiva.Oni su stvarni, zauvijek živi i nenamješteni. I petrinjski Indijanac je tu.
Miroslav Šantek Cobra