U masi ljudi susrećem poznato lice. Katarina Miškulin. Ugledna liječnica, dr. med. spec. ginekolog u Sisku. Rodom iz Petrinje. Poznata je mnogim ženama po svojoj specijalnosti, ali ovdje u rano kasnosvibanjsko predvečerje u izložbenom prostoru, kako joj s punim pravom tepaju “petrinjske ljepotice” – Gradske munjare Petrinja, gleda niz crnobijelih uokvirenih fotografija u društvu svoje male kćeri.

Malo je poznato da je Katarina ili kako je mi koji je dobro poznamo – Kaća, prije nekoliko godina imala megafon u rukama i predvodila kolonu prosvjednika kroz Sisak sve do Ciglarske grabe, gdje se žestoko borila protiv tamošnjeg odlagališta otpada. Njena kćer je nosila poveću tablu s prigodnom parolom, a taj prizor upao je u oko i objektiv sisačke fotografkinje Sadike Bajutti, koja kaže, da joj je to jedna od najdražih fotografija ikad. U to ime i čast, na otvorenje svoje izložbe fotografija, pozvala je i Katarinu i njenu kćer.

A sama Sadika je nešto prije 19 sati kad je i najavljeno službeno otvorenje izložbe pod nazivom “Bezvremenski prostor”, nervozna i puna adrenalina. Postavlja na stol nešto pića i meze za posjetitelje kojih doista ima u velikom broju. I mene, kao dugogodišnjeg svjedoka mnogih izložbi, ovoliko ljudi je prilično impresioniralo.

Sadika veli u šali da bi najradije pobjegla s mjesta događja jer ima pozitivnu tremu, a i ne voli govoriti o sebi pred drugim ljudima, ali i da je jako iznenađena podacima koji govore da svaki dan netko posjeti Munjaru i usput pogleda njene radove. A radi se o tolikoj cifri koju je trenutno nemoguće postići u sisačkom galerijskom prostoru gdje nije dobila zeleno svjetlo za svoje radove.

Zašto je to tako? Pa dovoljno je reći da samo kad je u četrtak postavljala slike na zidove, stalno je netko ulazio i zagledavao i prilazio joj želeći se upoznati. A onda kaže – šok. Kroz vrata ulaze 30 planinara, a jedan komentar koji je dobila od njih ju je doslovce rasplakao. U svakom slučaju, Sadika će Petrinju pamtiti zauvijek po dobru.

Najbolji svjedok te priče je “domaćica” iz Munjare Kristina Dobrenić Jakopović. Ona kaže da u ovaj prostor stalno netko ulazi i razgledava, a i dosta javnih događaja, koncerata i priredbi se ovdje događa pa svi posjetitelji odmah “skoknu” i u razgledavanje izložbe.

Danas je poslom u Petrinji boravio i japanski veleposlanik. I kad je završio posao, došao čovjek razgledati fotografije. I to, onako, ozbiljno i detaljno. Japanski. Sama ta crtica je nevjerojatna. Pa koliko umjetnika iz nekog malog gradića može reći da je njihovo djelo razgedavao neki stranac, veleposlanik?

Sadikine nevolje s javnim nastupom su ublažili dvoje ljudi. Kako već red nalaže, sve okupljene je pozdravila domaćica Kristina za koju se može reći da se doista saživila s ovom poslom. Potpuno cool i opušteno najavljuje izložbu o kojoj je stručnim jezikom malo više govorio i objasnio Jurica Škofač, kustos povjesničar umjetnosti, a sama Sadika je uz par riječi službeno otvorila izožbu koja će biti ovdje aktivna do 18. lipnja.

Nevjerojatno je kolika je navala posjetitelja iz Siska i Zagreba na promo materijale petrinjskih događanja, a i za sve petrinjske publikacije izložene na stolu. Otvaranje ove Gradske Munjare Petrinja je bez ikakve sumnje pun pogodak u svakom smislu.
Miroslav Šantek Cobra