Nešto poslije pet sati ujutro dan ugasi noć. Ljeto je pred vratima. Samo zvuk grlica koje uporno nekog zovu vraća miris djetinjstva u ovom petrinjskom kvartu zvanom Brezje.
Nema ovog jutra zvukova. Ne čuju se davno nestali vlakovi koji su zviždali pri ulazu na željeznički kolodvor. Nema ni zvukova automobila koji se naglo zaustavjaju i iz svoje unutrašnjosti djecu upućuju u obližnju školu. Danas je praznik. Danas je jutarnja tišina i mir.
Vjetar vijori poveće hrvatske trobojnice koje su još jučer moji susjedi Štefanići i Bartulići zakačili za balkone kuća. A odmah tu, u neposrednoj blizini, na mjestu gdje je nekad bila mala travnata livadica, stajala je drvena baraka koja se sama od sebe urušila prije pet – šest godina.

Ona je bila dom igrača stolnog tenisa i limenjaka. Često bi se zvuk udara teniskog reketa u malu plastičnu lopticu smiješao sa zvukovima trombona, truba, bubnjeva… Neki davni miks.
No, nevolja potresna je u Brezje ponovo vratila limenjake. Ta Gradska limena glazba Petrinja vježba u Siđinoj školi – danas Dragutina Tadijanovića. I dalje je živa, aktivna i prima nove svirače u svoj redove. Prastara je to petrinjska glazbena tradicija koja se ne prekida.
I ovog jutra, baš kao i svakog 30. svibnja, na Dan Državnosti u cik zore se okupe, obuku u svoja crvena odijela, uzmu instrumente u ruke, poslože se u formaciju i krenu u hod gradsim ulicama iz sve snage svirajući i uz zvukove budnice uveličati ovaj dan.
Na njihovom putu su “prepreke” koje se moraju ispoštovati i koje se ne mogu zaobići. Mnoge petrinjske obitelji jednostavno ovu tradiciju toliko prigrle svome srcu da hodajućim sviračima prirede bukliju – stol prepun jela i pića. Kao kad ide svatovska kolona. Moraš stati i pozdraviti domaćina.

I tako to traje satima. Naporan je to i dug hodajući koncert koji oduzima energiju. I sunce i vrućina su sve jači, ali ovi ljudi ne odustaju. Na kraju se vrate na početni položaj sa smješkom na licima. Što bi se reklo – oni su svoje delo dodelali.
I ja ih vidjeh kroz prozor na povratku.Ljudi su ih na cesti pozdravljali,a dvije mlađahne cure su imale namjeru ovjekovječiti sebe, ali sa cijelim orkestrom. Cijeli “bend”je odmah pristao na taj prijedlog, svi su se poredali kao nogometna momčad prije samog početka utakmice i ispunili želju “fanova”. A onda se razišli. Neki su i tradicionalno ugošćeni u dvorištu obitelji Štefanić.

Par sati poslije, sjedio sam pijuckao kavu na punoj terasi kafića. Neki čovjek je glasno izvikivao prijatelju u prolazu, kako je jutros vidio i čuo limenu glazbu kako svira ispred njegove kuće i da mu se to svidjelo. Baš su bili dobri – reče i nastavi pijuckati kavu u ovo praznično jutro.
Miroslav Šantek Cobra